Foto: RoAll, Pixabay
(…) Uvijek sam mislio da neću imati problema s opraštanjem ako se ukaže potreba za tim. Smatrao sam da je mamin primjer toliko snažno ostavio traga na meni da bih se mogao nositi s bilo kakvom situacijom bez ikakve trajne ljutnje ili zamjeranja. Tako sam se osjećao sve dok se nisam zaista morao suočiti i živjeti s vrlo bolnom situacijom u svojoj zajednici. Radilo se o mojoj braći i sestrama koje sam volio više od svih drugih i s kojima sam odrastao u vjeri, u iskustvu karizmatske obnove i u životu zajednice.
došlo je i do nekih vrlo neugodnih nesporazuma
Nunzia i ja već smo nekoliko godina živjeli u Rimu i služio sam kao jedan od voditelja zajednice, kada su gotovo svi članovi naše zajednice u Foggiji i okolici odlučili napustiti zajednicu. Već neko vrijeme nisu se slagali s nekim važnim smjernicama koje je dalo vodstvo zajednice, a došlo je i do nekih vrlo neugodnih nesporazuma između mene i nekoliko regionalnih voditelja zajednice. Bili su nezadovoljni načinom na koji sam pomagao voditi širu zajednicu. Posebno me ranio jedan od njih koji je povjerovao u lažnu optužbu protiv mene, iako sam ga uvijek iznova uvjeravao da nisam učinio ono za što su me optužili. Nunzia i ja bespomoćno smo gledali kako gotovo svi članovi naše obitelji napuštaju zajednicu, uključujući i mog oca, koji je tada već bio udovac. Bilo je to vrlo bolno iskustvo. (…)
Nisam im mogao odmah oprostiti
Nisam im mogao odmah oprostiti. Osjećaj boli, pretrpljene nepravde i odbojnosti bili su toliko jaki u mom srcu da sam osjećao oštru bol u trbuhu pri svakoj pomisli na osobe koje su duboko ranile moje srce. Imao sam dojam da uništavaju sve za što sam živio, možda vjerujući da to čine u dobroj namjeri i čiste savjesti. Naravno, nisam ni ja bio potpuno nevin. Bio sam svjestan činjenice da su i oni ranjeni zbog te situacije i mog ponašanja. Zajedno smo uništavali divno Božje djelo među nama zbog naših grijeha i nesposobnosti da učinimo ono što je ispravno i dobro.
Često sam u sebi molio Gospodina da ih natopi svojom krvlju prije nego učinim nešto zaista osvetoljubivo
Počeo sam moliti i svakodnevno ih prikazivati na svetoj misi. U početku mi je bilo jako teško. Sjećam se da sam ih u duhu umakao u kalež tijekom posvećenja vina u rukama svećenika. Često sam u sebi molio Gospodina da ih natopi svojom krvlju prije nego učinim nešto zaista osvetoljubivo. Euharistija je, naravno, počela polako, ali sigurno djelovati na moje srce. Godinu i pol dana vjerno sam ih prikazivao na svakodnevnoj svetoj misi. To nije bila samo moja dužnost, već prijeka potreba koja mi je pomogla preživjeti i osjetiti Kristov mir. A onda jednoga dana… puf! Bol i odbojnost jednostavno su nestali. Gospodin je iscijelio moj um i moje srce. Aleluja!
Ulomak iz knjige „Veliča duša moja… Duh Sveti na djelu u mom životu“ autora Orestea Pesarea. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Više o knjizi pročitajte ovdje, a kupiti je možete ovdje.
Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.
Ako se želite osjećati kao dio obitelji Kristofora (onih koji donose Krista), možete skenirati kod za mjesečnu ili za godišnju uplatu ‘timarine‘.
Unaprijed zahvaljujemo i želimo iskrenu dobrodošlicu svim novim članovima obitelji (tima) Kristofori.
Podatci za plaćanje nalaze se na ovoj poveznici.
Želim donirati godišnju ‘timarinu’
Podržite naš rad
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.