fra Petar Ljubičić

RAZMIŠLJANJA

Krštenjem smo postali djeca Božja (što sve trebamo znati o krštenju) Zašto Isus traži od Ivana da ga krsti, što trebamo znati o ovom najpotrebnijem sakramentu za spasenje… pročitajte u nastavku…

Krštenjem smo postali djeca Božja (što sve trebamo znati o krštenju)

Foto: Shutterstock


Kristina

Jedna je ozbiljna odrasla osoba zatražila krštenje. Poslije solidne priprave koju je ova mlada duša radosno i zdušno pohađala došao je i dan krštenja. Kada je preko čela potekla krsna voda i riječi: „Kristina, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, s krsnom su se vodom pomiješale suze radosnice te mlade duše. Na kraju je priznala: „Ovo je trenutak za kojim sam čitavoga dosadašnjeg života toliko čeznula. Danas mogu reći da mi je ovo najsretniji dan života…“

Ova mlada osoba doživjela je svoje krštenje punom dušom i djelovanje milosti nije izostalo. Toj su se duši doista otvorila nebesa i ona je očima vjere vidjela nebo koje je Bog pripravio i svetim krstom otvorio…

Što je krštenje učinilo od Feliksa

Isus je potpuno izmijenio moj život.

 Za Feliksa se čulo da je postao katolik takoreći preko noći. Povjerovao je , krstio se i počeo dolaziti u crkvu i to u prvu klupu. Nekima je to smetalo. Jedni su samo vrtjeli glavom, drugi sumnjali, a treći su opet govorili da se pretvara.

„Kakav si ti katolik kad si do jučer živio kao zadnji poganin u Africi?“ prigovorila mu je sakristanova žena. Nije znao moliti Vjerovanje. Priznao je da ne zna nabrojati Deset zapovijedi. „Znaš li barem Anđeo Gospodnji izmoliti?“ upitao ga je susjed. „Ne znam!“ odgovorio je čovjek mirno. „Evo, da, ni Očenaš, Zdravomariju ni Slava Ocu ne bi znao izmoliti bez greške“, primijetio je netko. „Pa po čemu se onda može znati da si katolik?“ doviknuli su oni koje je strpljenje izdalo.

Tada je Feliks uzeo riječ: „Po tome što više ne živim starim životom, postao sam novi čovjek, više se ne opijam, moja žena i djeca me se više ne boje, ne bježe preda mnom već me lijepo dočekuju kad se vraćam s posla. Oni vole mene i ja volim njih. Nema više svađa, vike, noći više ne provodim kod susjeda. Nijedna velika psovka odavno nije prešla preko mojih usta. Eto, to je učinilo od mene krštenje ili Isus, ako baš hoćete.

Ja ne znam puno vjeronauka, ali znam jedno: Isus je potpuno izmijenio moj život, meni je to najveće znanje – katekizam života. Ali naučit ću sve što jedan katolik-vjernik mora znati.“

Najpotrebniji sakrament za spasenje

Krštenje je sakrament u kojem nam Bog oprašta istočni grijeh i sve druge grijehe, te kazne za grijehe koje je čovjek učinio prije krštenja.

Dobivamo milost posvetnu i dar vjere, nade i ljubavi – postajemo djecom Božjom – baštinicima neba! Najpotrebniji sakrament za spasenje. Bez krštenja nema ni spasenja!

Krštenje je prvi sakrament, sakrament vjere, vrata na koja ulazimo u svijet Božjega milosnog djelovanja te postajemo slični Kristu. Živeći za druge kao što je on živio, otimamo se grijehu da bismo s Kristom bili pobjednici smrti i baštinici slavnoga uskrsnuća.

Krštenjem Bog sije u naše duše sjeme svoga božanskoga života te ono raste, cvjeta i donosi plodove spasenja.

Krštenjem postajemo novi ljudi, djeca Božja, sinovi i kćeri nadnaravnoga života i Božje ljubavi.

Dok svećenik polijeva krsnu vodu po glavi krštenika izgovarajući riječi Isusove, zbiva se najveći događaj u krštenikovu životu. Čudo nad čudesima. U tom trenutku nebo se otvara i s neba silazi trojedini Bog i nastanjuje se u duši novokrštenika. Njegova duša postaje novo nebo. Novokrštenik postaje hram Boga živoga, brat Isusa Krista i dijete nebeskoga Oca.

Posvijestimo stoga činjenicu da je i u trenutku našega krštenja Otac i nad nama izgovorio iste riječi koje je izgovorio na Isusovu Krštenju: Ovo je sin moj, ovo je kći moja ljubljena!

Što te riječi znače za moj život?

Ti si sin moj ljubljeni! To znači: Meni od sada pripadaš, dragocjen si u mojim očima, ja te neizmjerno ljubim! Pripadaš mojoj božanskoj obitelji, ti si moj! Ti si ljubljeni sin, ljubljena kći, ljubljeno dijete! Imaš pravo na svu moju ljubav i pomoć. Možeš uvijek u životu računati na tu ljubav, u svim trenutcima. Računaj uvijek s mojom ljubavlju! Ljubit ću te uvijek, bez obzira na tvoju nedostojnost i slabost, upravo zato jer sam ljubav sama, jer sam te stvorio iz ljubavi, jer želim da u toj ljubavi budeš savršeno sretan!

Ti si, moj ljubljeni! U tebi mi sva milina! Drago mi je vidjeti te. Dragocjen si u mojim očima. Moj pogled počiva na tebi. S tobom sam stalno i pratim te na svim tvojim putevima. Pogled na tebe izvor je radosti moga srca. Uvijek ti se radujem!

Novo rođenje

Zato krštenje zovemo, i to ono uistinu jest, novo rođenje, novo duhovno preporođenje. Tko bi se usudio reći, i tko bi to znao, da sam Isus nije rekao: „Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko“ (Iv 3-5)?

To novo krštenikovo rođenje sastoji se u svlačenju staroga, grješnog čovjeka i u oblačenju novoga, stvorenog na sliku Božju: čišćenju od grijeha, od mraka, od zloće, od propasti i od pakla i u oblačenju novog čovjeka, stvorenog na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti, po kojoj čovjek postaje posinjeno dijete Božje, baštinik neba i svih Božjih obećanja.

I to smo svi postali. U nama se svima to dogodilo. Zauvijek smo za Boga obilježeni i zapečaćeni. Je li je to tako? Jesmo li toga svjesni? Na žalost, čest je slučaj da mnogi drže krštenje samo nekim obrednim činom, a ne duševnim stanjem i raspoloženjem.

Dobro je od vremena do vremena upitati se jesmo li svjesni svega onoga što se s nama dogodilo u trenutku krštenja i što iz toga proizlazi.

Krštenje je novo rođenje i novo duhovno preporođenje.

Bitno je u krštenju: opraštanje grijeha, podjeljivanje Duha Svetoga i pozvani smo živjeti proročki poziv…

Krštenje je velik dar i milost, neizmjerna sreća ali i obveza – taj dar moramo čuvati, njegovati i razvijati…

Dužni smo živjeti po vjeri – kao djeca Božja – poput Isusa Krista – posve vjerni Bogu – ljubiti onako kako je Isus volio…

Morali bismo reaktivirati svoje krštenje (ponovno ga učiniti djelotvornim).

Krštenje bi trebalo za nas postati ono što je u Novom zavjetu: stanje kršćanskoga života, njegov životni ambijent, rađanje koje mora poslužiti kao uzorak njegovu rastu.

Moramo se svakoga dana obraćati, svaki dan biti bolji i pravedniji, pošteniji i svetiji, zapravo svaki dan biti sličniji svome Bogu. To nije lako. To iziskuje velik napor i brigu…

Koji žive svoje krštenje gledaju i doživljavaju ovaj svijet sasvim drukčije. Da bismo istinski živjeli svoje krštenje, potrebno je čitati duhovne knjige, vjerski tisak, nazočiti duhovnim obnovama. Pomažimo drugima i molimo da se što više ljudi obrati i u duhu krsti…

Isusovo krštenje

Naš božanski Spasitelj Isus Krist je primio krštenje od Ivana na Jordanu kako bi se ispunilo „sve u skladu s voljom Božjom“. Bog je Otac Isusa pomazao Duhom Svetim i silom osposobljavajući ga da nam donese spasenje. Krsteći se u Jordanu, Isus se pokazuje otvoren Božjem zahvatu. Bog šalje svoga Duha da ga obuzme i „pomaže“.

On će odsada stalno ići putem kojim ga Duh bude vodio, pa bile to i kušnje, patnje, stradanja…

To Isus sve čini radi nas i našega spasenja kako bi se Duh Božji nastanio među nama ljudima zastalno i kako bismo mogli biti prava djeca Božja.

Primajući krštenje, Isus posvećuje našu pravednost, naše pomirenje s Bogom, našu svetost u Bogu, naš život djece Božje…

Krštenjem potvrđuje potpunu solidarnost s nama grješnicima.

Isusovo krštenje bilo je i jest poziv na neprestani rast i uspon, a istodobno dodirna točka sa svom krštenom braćom i sestrama u Kristu…

Za nas ostaje tajna vjere ovo krštenje koje Isus traži od Ivana Krstitelja. Je li time želio opravdati i utemeljiti praksu krštavanja u Crkvi? Sigurno! Želio je da sve bude u skladu s voljom Božjom. Isus je savršeno iskusio što to znači biti čovjek – u rođenju, umiranju…

On uzima naše grijehe na sebe… I želi ih uništiti. On to može jer nosi našu ljudsku narav, već od prvoga trenutka kako je Božja volja da na sebe uzme grijeh svijeta i da ga iznese na križ, gdje će konačno biti u njegovoj smrti usmrćen i grijeh svijeta i svi osobni grijesi.

Svi smo mi jednoga dana bili kršteni. Primili smo ga kao nejaka i mala djeca zbog vjere i želje naših roditelja. Ni izdaleka nismo bili svjesni, a možda još i danas nismo potpuno svjesni što je značilo i što znači biti kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Snagom Isusova krštenja primili smo oproštenje grijeha. Snagom Kristove prolivene Krvi primili smo dar Duha Svetoga, znak neizmjerne Božje ljubavi, kojom nas je posinio, kojom smo postali sinovi i kćeri Božje; dakle, učenici Isusovi i članovi Crkve, zajednice Božjega naroda. Tako Gospodin obnavlja lice zemlje (Ps 104,30).

Ljubiti svijet i ljude

Svi koji su kršteni u Isusu Kristu pozvani su na svetost, tj. obratiti se, promijeniti i posvetiti…

Biti kršten znači biti pozvan na novi život, život novog čovjeka koji je potpuno opredijeljen i usmjeren na Krista. Trebalo bi poput Krista ljubiti svijet i ljude, biti trajni svjedok Božje prisutnosti u ovom nevjernom svijetu.

Po svetom krštenju smo postali djeca Božja i time dionici ljubavi nebeskog Oca. On nas sigurno ljubi mnogo više nego zemaljski otac. Mi smo po krštenju postali djeca Božja, a ako smo djeca, onda smo i baštinici. A ta baština na koju imamo pravo po Božjem posinovljenju jest nebesko kraljevstvo. Krštenje je dakle čin po kojem se postaje član svete Crkve i kojim se briše istočni grijeh i svaki drugi grijeh.

To je sakrament i početak milosnoga Božjeg djelovanja, početak koji treba razvijati tijekom cijelog života. Svaki pravi kršćanin je dva puta rođen i dvostrukog je roda, dijete ljudi i dijete Božje.

Morali bismo svaki dan biti sve bolji, savršeniji i savjesniji kršćani. Svoje kršćanstvo u Bogu primljeno na dan krštenja ne smijemo nikada i nigdje sakrivati. Svijetom moramo pronositi Isusa Krista, jer nas na to potiče naše krštenje.

Sam Isus je rekao: „Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,16). Ozbiljne su ove riječi. Nije se s njima šaliti…

Bit krštenja najbolje se izražava izrazom „ucijepiti”. Ucijepljeni smo u Krista. Kroz njega smo postali sve ono što je on bio i primili sve što nam je pripravio i što ćemo uživati u raju.

Još jednom ponovimo: Kratko i jezgrovito rečeno na krštenju smo:

  • postali djeca Božja, prava djeca Božja te Božji život struji u nama
  • oslobođeni smo tužne baštine istočnoga grijeha
  • postali smo udovi Kristova mističnoga tijela, sakramenta spasenja – Crkve
  • primili smo krsnu milost, po kojoj se u nama nastanilo Presveto Trojstvo
  • dobili smo nezasluženi nadnaravni dar vjere, nade i ljubavi te djelujuću milost da možemo sve ovo cijeniti i živjeti.

Isus je ustanovio krštenje kao kupelj u kojoj se peremo od grijeha i kao izvor vječnoga života. Iako smo po naravi grješni ljudi, krštenjem smo rođeni iz vode i Duha Svetoga za Božji život.

Hvala Ti…

Hvala Ti, Oče nebeski, za ovaj dragocjeni i neizmjerni dar tvoje dobrote i povjerenja što si mi ga iskazao u trenutku moga krštenja! Hvala ti, Isuse, za moje roditelje koji su mi u suradnji s tobom darovali život i krstili me već kao dijete! Hvala ti i za kumove koji su htjeli svojom vjerom i svojom ljubavlju posredovati kod toga milosnog trenutka moga novog rođenja! Hvala ti, Isuse, za svećenika koji me krstio i time mi otvorio vrata raja!

Hvala ti, Isuse, što si svojoj Crkvi ostavio ovaj sakrament i što je po ovome sakramentu tvoja Crkva plodna Majka koja i danas iz svoga krila rađa brojnu djecu – ljubljenu djecu Oca Nebeskoga!

Isuse, žarko i ponizno te molim, pomozi mi da u svakom trenutku svoga života budem svjestan istine da sam po svetom krštenju postao Tvoj ljubljeni sin / tvoja ljubljena kći, da to nikada ne zaboravim, da to uvijek svjedočim svojim ponašanjem, svojim djelima i životom! Učini me osvjedočenim katolikom vjernikom!

Za kraj još jedna priča iz života

Kći pomaže ocu da se oslobodi psovke

Prije odlaska u krevet. Otac pita svoju djevojčicu: „Voliš li ti svoga tatu?“

„Puno, tata!“

„Kada me tako voliš, poljubi me!“

„Tata, večeras nema poljupca!“

„Lijepo od tebe! Što to znači, zašto večeras nema poljupca? Zar ja večeras nisam tvoj otac?

„Da, tata. Ti si uvijek moj otac. Ali ja te večeras ne mogu poljubiti: danas su tvoja usta bila puna psovke i ružnih riječi, pa su prljava.“

Otac se zacrvenio. Zagrlio je svoju kćerkicu i prestao psovati, kako bi bio i sam bolji i da ga takvoga kćerka sutra ne bi nasljedovala. (O. Rickaby)

Autor: fra Petar Ljubičić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 1
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh