Foto: Ground Picture, Shutterstock
Prvih nekoliko dana nakon dijagnoze vidjela sam sebe jedino kao mrtvu i pokopanu. Razmišljala sam samo o tome što će biti s mojom obitelji. I dakako, puno sam plakala, razmišljajući o bolnu rastanku od muža i djece. Mislim da je neizbježna ta prva reakcija: „Umirem!“ Ali to je nezdrava mantra. Ako nastavite s njom, ona može postati samoispunjujuće proročanstvo. Bila sam svjesna toga da moram to prevladati i nastaviti živjeti. Onda sam odjednom počela razgovarati sama sa sobom. Uglavnom sam se podsjećala da ću ionako umrijeti, da nisam ni mogla znati kad će to doći, a i da još uvijek ne znam. Ono što sam znala jest da sam u tom trenutku bila itekako živa i da je sat otkucavao. I onda sam se trgnula i odlučila živjeti svaki dan koji mi je preostao. To ne znači da sam odložila sve brige sa strane ili da sam zaboravila na ozbiljnost svoje bolesti. Bilo je to više od toga. Obećala sam sama sebi da će mi svaki sat odsada biti važan. Rekla sam si: „Dobro, Kate, imaš rak. Sad se nosi s njim!“
Preživjeti rak znači boriti se. Kad se osvrnem natrag, znam da se nikada nisam više trudila u životu, ali znam i da sam se i da se borim za svoj život.
Morala sam se riješiti svega što me je tištalo. Samu sam sebe napadala stalnim mislima poput: „Što da sam…“ „Samo da sam…“ Osjećala sam se kao da tonem pod teretom svega. Završila sam s velikim popisom stvari za kojima sam žalila i polako počela križati sve „da sam bar“. Prošlost je otišla u nepovrat. Nisam ju mogla promijeniti i nije imalo smisla tratiti dragocjeno vrijeme na takve misli. Onda sam počela križati „što da sam“. Nisam mogla predvidjeti budućnost i sve su to bile samo čiste špekulacije, koje se nikada nisu morale dogoditi. Ono što mi je ostalo bila je veoma kratka lista veoma praktičnih pitanja, za koja sam znala da ih mogu riješiti. Efekt je bio nevjerojatan. Osjećala sam se bolje i činilo mi se je kao da je cijela dilema opet dobila realne konture. Pomislila sam: „S tim se mogu nositi“, i bio je to dobar osjećaj. Sve do danas govorim prijateljima da se osjećam olakšano. Imam samo ručnu prtljagu. Nemam više teške terete stvarnih ili zamišljenih problema. Živim u sadašnjosti i uistinu sam naučila mudrost izreke: „Dosta za danas.“ Preživjeti rak znači boriti se. Kad se osvrnem natrag, znam da se nikada nisam više trudila u životu, ali znam i da sam se i da se borim za svoj život. To je borba za tijelo, ali isto tako i za um i duh. Kako se postavimo, odlučujuće je za tu borbu, a to ovisi jedino i samo o nama samima.
Pozivamo te na naš Slavljeničko-molitveni dan u Domu sportova u Zagrebu 23. rujna.
‚Blagoslivljaj Gospoda, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj Gospoda, dušo moja, i ne zaboravi sva dobročinstva njegova: on prašta sva bezakonja tvoja, iscjeljuje sve tvoje bolesti; on od propasti otkupi život tvoj, okruni te milosrđem i smilovanjem; usta tvoja ispunja dobrotom, ko orlu ti se mladost obnavlja.” (Ps 103, 1-5)
Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Imam rak, ali on nema mene“ autorice Kate Dooher. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Za Book.hr priredila M. V:, odabrala A. P:
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
