Foto: Screenshot
“Pita me jučer jedna osoba što mislim o kraju svijeta. Je li blizu. Nisam mistik, nemam posebne darove, ali mogu razmišljati sa svojom ograničenošću a može mi i Bog nekada prišapnuti i ne mora nikad.
Razmišljajući kasnije o tom pitanju i moleći, primijetio sam ipak jednu važnu razliku danas u odnosu na prošlost. I nje se, priznajem, bojim. Možda se jedino te promjene bojim.
Rekoh joj da znakova ima. Bilo ih je i prije. Razmišljajući kasnije o tom pitanju i moleći, primijetio sam ipak jednu važnu razliku danas u odnosu na prošlost. I nje se, priznajem, bojim. Možda se jedino te promjene bojim.
Danas su puni portali slika iz Čilea. Zapaljene crkve, ali ne izgaraju. Kao gorući grm kojem se Mojsije čudio kako ne izgara te mu se primakao i tada mu je glas Božji rekao da izuje obuću jer je na svetom mjestu.
Izgaraju mladi ljudi koji pale jer Crkvu ne možeš zapaliti i ona nikada neće izgorjeti, nestati, jer nije ljudsko djelo već Božje. A tko se drznuo dignuti ruku na Boga živoga misleći da ga može nadjačati?
…tko diže ruku na Boga živoga, protiv Duha Svetoga griješi, čini najluđi grijeh.
Ludost kažem, jer tko diže ruku na Boga živoga, protiv Duha Svetoga griješi, čini najluđi grijeh. Jer stoji pred svjetlom zatvorenih očiju. Slobodnom odlukom, jer milost Božja mu neće na silu otvoriti oči.
Jedan masonski manifest iz sredine 19. st. govori o promjeni taktike: “Nećemo više ubijati svećenike i paliti crkve jer kršćani od njih rade mučenike, grade sve više crkvi i množe se”.
Rekao bih poput Židova u egipatskom ropstvu.
Zato, ne bojim se paleža, prijetnji, rušenja. Iako se bojim za duše tih mladih. Ustvari, strah me istinski od samo jedne stvari. Ona je puno gora od paleža, progona i antikršćanske histerije…
Bojim se samo te jedne promjene u odnosu na povijest po kojoj možda mogu naslutiti da je blizu kraj vremena.
Bojim se ravnodušnosti kršćana. Više nego podijeljenosti. Jer kada čovjek postane ravnodušan po pitanjima vjere i morala, spasa svoje i duša bližnjih, često se od te bolesti nikada ne oporavi.
I bijaše to ruševina velika. Nevidljiva vatra, tajni oganj proždrije duše kršćana.
Molim vas kršćani, katolici… nije problem kada se ne slažemo u svemu…
Molim vas kršćani, katolici…nije problem kada se ne slažemo u svemu, problem je kada nam je svejedno. Problem je kada ne molimo iskreno za sve koji pale, bilo obitelj i djecu ili crkve. Imajmo stav, ma kakav bio, samo neka nam nije nikada svejedno!
Molimo za mlade u Čileu koji pale. Da u plamenu crkvi i svetinja prepoznaju Božji glas kao Mojsije iz gorućeg grma, da jednog dana izuju obuću svoga srca kada prolaze pokraj svetog mjesta.”
Pita me jučer jedna osoba što mislim o kraju svijeta. Da li je blizu. Nisam mistik, nemam posebne darove ali mogu…
Gepostet von Krešimir Josip am Dienstag, 20. Oktober 2020
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
