Foto: Shutterstock
„Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje. Jer sam se tvojim zvao imenom, o Jahve, Bože nad vojskama“ (Jr 15,16).
Ono što nam se čini neshvatljivim često se kasnije pokaže krajnje neophodnim za naš život. Kroz život radimo prijelaze, a da toga nismo ni svjesni, prijelaze obilježene iznenađenjima i patnjama.
Priča o Iliji
Ovo je priča o Iliji, ispričana u 19. poglavlju Prve knjige o Kraljevima. Ilija je bio čovjek pun strasti prema istini, neumoran tražitelj pravde. Ali sve to mu je bilo teško, našao se izoliran, usamljen i osuđen od drugih. Kada nam se čini da svi oko nas imaju drugačija razmišljanja, kad smo uvjereni da su u krivu, tada možda imamo priliku izvesti ih na pravi put, ali nemamo uvijek snage i hrabrosti za to. Odustajemo i počinjemo misliti da nije vrijedno truda.
Ali Ilija nije odustao. Htio je uvjeriti Izraelce da donesu odluku, da prekinu ropstvo lažnom bogu Baalu. U današnje smo vrijeme i mi dosta nalik Baalovim prorocima, tražimo odgovore tamo gdje ih nema. Iliju je progonila kraljica Izebela. Ljudi koji su na položajima koriste lažna božanstva da bi imali vlast nad narodom. Ilija je u jednom trenutku ipak posustao, svladan umorom i strahom pobjegao je od svojih odgovornosti. Otišao je u nepoznato, u pustinju. Želio je umrijeti, čekao je smrt ispod smreke. Ali, nastavio je živjeti.
Želja za životom nikada ne prestaje, to je želja koju Bog ima za svakog od nas. Bog želi da živimo, želi nas nahraniti. Želi nahraniti posebno one, koji, poput Ilije, ne mogu dalje. Kada smo gladni, usredotočeni smo na svoj želudac i čini nam se nemogućim da je Bog zabrinut za nas. Bog nas tada hrani na paradoksalan način, ali to je jedini mogući način. On odabire postati ranjiv, poput nas. Kruh koji je sišao s neba, Njegovo je tijelo. U biblijskoj antropologiji, tijelo je najkrhkiji aspekt ljudskog bića.
Ranjivi Bog
Židovi su počeli mrmljati zato što su bili šokirani otkrivanjem ranjivoga Boga, ali On je jedini Bog koji nas može spasiti. Kad Bog ne bi bio ranjiv, bio bi Baal, gospodar robova, božanstvo koje posjeduje robove, ali ih ne sluša. Isus je sin Josipov, čovjekov, ranjiv. Upravo iz tog razloga, paradoksalno, Isus nas može i razumjeti i nahraniti.
To je također način na koji mi možemo otkriti značenje vlastitog života kako bismo nahranili živote drugih. Naš je život kruh i pronalazi svoje značenje samo kada se koristi da bi nahranio glad drugih. Kroz Isusa nas Bog traži da idemo putem života kako bismo mogli postati kruh za druge. Sada je ono što je bilo neshvatljivo postalo neophodno jer naša ranjivost i naše rane više nisu beskorisne, one postaju kruh. Uvijek postoji neko stablo smreke ispod kojeg netko čeka da umre. Nemojte se ustručavati ponuditi mu kruh koji mu može pomoći da se ponovno pokrene.
„Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba’?« Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«“ (Iv 6,41-51).
Autor: o. Gaetano Piccolo; Catholic Link
Prevela i priredila: Vedrana Prka; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
