Kako nas pobožnost može odvesti u licemjerje Pater Augustyn Pelanowski: „…pobožnost će poput bilo kojega drugog ljudskog ponašanja čovjeka najlakše odvesti u licemjerje. Ne želim time reći da je pobožnost nešto loše, nego...”

Foto: Shutterstock

Za Isusa najnesretniju sljepoću ne predstavlja ovo fizičko oštećenje, nego licemjerje, ili hinjenje da smo nešto drugo od onog što u stvarnosti jesmo. Najopasnija činjenica koja čovjeka dovodi u tu iluziju jest… pobožnost. Pobožnost će poput bilo kojega drugog ljudskog ponašanja čovjeka najlakše odvesti u licemjerje. Ne želim time reći da je pobožnost nešto loše, nego samo da stvara situacije koje nam prijete kušnjama.

Pobožan, a ohol

Kad čovjeku neko vrijeme pođe za rukom živjeti pobožno, kad nestanu mane i veliki grijesi ‒ a umjesto njih se pojave prvi darovi Duha, red, moralna ispravnost, revnost ‒ istodobno najčešće postaje sve manje snošljiv, a sve više kritičan spram drugih, gord, te prelazi u duhovnu oholost i licemjerje. Pripisuje si snagu pravičnosti i zaboravlja tko je bio nekoliko godina prije ili skriva svoje mane pod krinkom ideala. Arogantno demonstrira svoje zasluge i govori o sebi kako nije poput ostalih. Hvasta se, postaje napuhan, na svakom koraku naglašava svoje razloge i uvjerenja, hvali se svojim duhovnim znanjem i ističe svoje vrline. Drugim riječima, postavlja se na pijedestal, a na ostale gleda svisoka.

Napokon ugledati Boga znači uistinu Ga priznati Bogom i vidjeti kako sam i sâm uistinu bespomoćan i nemoćan, i ne bolji od najgorih

Isus je najčešće upravo farizejima zamjerao tu vrstu sljepoće:

„Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.” (Mt 23,25-26)

Neka nas ne zbuni taj govor o čašama i zdjelama: zdjelom su Židovi nazivali ljudski život, postojanje. Premda je također činjenica kako se možemo izgubiti u ritualno-kulinarskim radnjama i zaboraviti koja je suština odnosa s Bogom: cedaqah (pravičnost ili briga za slabije), raham (milosrđe ili sposobnost za ganuće i oprost), emunah (vjera koja je potpuno predavanje Bogu)! Kakve koristi od toga što imamo oči ako njima ne vidimo ono što je najvažnije u očima Boga… Napokon ugledati Boga znači uistinu Ga priznati Bogom i vidjeti kako sam i sâm uistinu bespomoćan i nemoćan, i ne bolji od najgorih. O tome nam govori Izaija (Iz 43,8-11).

Ni na jedan grijeh Isus nije tako strogo ukazivao kao na licemjerje

Premda smo slijepi i gluhi, ili nimalo bolji od drugih, ipak možemo svjedočiti o Bogu Jedinome! Nalaziš li u sebi kritičku ljutnju prema drugima? Ako je tako, ne možeš se svidjeti Bogu! Ako, dok drugima govoriš i svjedočiš o Bogu, sebe držiš jednako slijepim i gluhim, možeš računati na to da ćeš se svidjeti Bogu! Drugi prorok govori još jasnije kako nas krivnja čini slijepima – grijeh zasljepljuje čovjeka. Ipak, ni na jedan grijeh Isus nije tako strogo ukazivao kao upravo na samozavaravanje ‒ ili licemjerje.

„Prepustit ću ljude nevoljama i vrludat će kao slijepci (jer su protiv Jahve sagriješili).“ (Sef 1,17) (…)

Job govori kako je vlastitim očima ugledao Boga tek kada je prihvatio istinu o sebi, da je prah i pepeo – ili nitko vrijedan divljenja. Dok god je imao neko uzvišeno mišljenje o sebi, patio je i mučila ga je guba.

Skromni Bog omogućava i skromnim dušama da ga spoznaju – skriven u najskromnijim likovima euharistije, Riječi i ikona, daje se da ga upoznaju i osobe koje žive prikriveno, koje nitko ne zamjećuje. Samo onima koji se ne daju zavesti duhovnom ohološću, pokazivanjem samih sebe u najboljem svjetlu samo onima koji ne žive bjesneći na druge i uznose se kao moralno bolji od drugih. Posramljuju me te riječi jer sam, usprkos tolikim godinama koje nosim, skloniji osuđivati druge nego da im opraštam, i znadem kako to proizlazi iz moje vjerske umišljenosti.

Što nas može izliječiti od licemjerja i oholosti

Postoje bljesci milosti, nevidljivi običnim očima, zamjetljivi samo onima koji su pozvani u unutrašnjost – u unutarnji život. A unutarnji život, kao što mu naziv kazuje, nije život koji se ukazuje svima i svuda, koji se uzdiže, za koji tražimo da nas netko nagradi! Istinska je duhovnost zaklonjena! Svoj bljesak također zaslanjaju istinski sveci, a lažni nastoje svim silama sjajiti u očima drugih. (…) Koliko nas puta moraju odgurnuti i moramo proživjeti gorko poniženje ne bismo li napokon ugledali svjetlo Božje ljubavi? Netko može upitati zašto moramo proživjeti odbacivanje da bismo se približili Bogu u Njegovu skrovištu. Zato što nas samo odbacivanje može izliječiti od licemjerja i oholosti. A osim toga, kako možemo biti nalik na Isusa ako nismo proživjeli što i On? Zar nije ovako zapisano:

„Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku.“ (Heb 13,12-13) (…)

Iz knjige p. Augustyna Pelanowskog „Ranjeno svjetlo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.