Foto: Korawat photo shoot, Shutterstock

Ozdravljenje uvijek započinje uspostavljanjem odnosa. Ono završava obnovljenim odnosima.

Kad je Isus susreo čovjeka čiji je sin bio pod đavolskim utjecajem te od rođenja imao napadaje epilepsije (v. Mk 9,14–29), mogao je smjesta istjerati zloduha, ali nije tako postupio. Otac je zacijelo morao biti obeshrabren nakon što je godinama gledao svoje dijete kako pati. Kad Isusovi učenici nisu uspjeli izagnati zloduha, njegovo se obeshrabrenje sigurno povećalo. Stoga je Isus, prije no što je oslobodio dječaka, upitao njegova oca: „Koliko je vremena kako mu se to događa?“ „Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!“

Sve je moguće onomu koji vjeruje

Isus je znao da se ne bavi samo dječakovim zloduhom već i očevim stavom prema Bogu. Stoga je odgovorio: „‘Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!“ Kao da mu je bilo neugodno što je svojim riječima razotkrio dvojbe koje ga muče, otac je na to hitro rekao: „Vjerujem!“ No, istovremeno ga je savjest tjerala da bude dokraja iskren te je dodao: „Pomozi mojoj nevjeri!“

Tada je Isus izagnao duha iz dječaka. Da bi nadoknadio očevo pomanjkanje vjere, naredio je duhu neka se više ne vraća. Time je utješio oca da njegovo pomanjkanje vjere ne može narušiti Božje djelo.

I tako je otac uspostavio odnos s Bogom koji traži vjernost, ali ima i sućuti prema našim slabostima te nam se želi približiti. Mogu zamisliti kako je otac plačući zagrlio sina te mu se osjetio bliskijim no ikada. Sin mu je ozdravljen, dok je i on sâm oslobođen naročitog oblika bolesti od koje je patio.

Iz knjige Johna i Marka Sandforda „Oslobođenje i unutarnje ozdravljenje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila M. V., odabrala A. P.

Podržite naš rad