Foto: Shutterstock
Hvaljen Isus i Marija.
Poštovani, javljam se u vezi Vašeg upita. Evo informacija.
Polaznici iz Koprivnice, u Školi sudjeluju uživo u Križevcima srijedom od 20:30, otprilike 2 sata, nekad dulje, nekad kraće. Kad se tko ne može pridružiti, uključimo ga online, putem Vibera. Imamo mjesta u automobilu. Javite odgovara li Vam to.
Božji blagoslov!
Prije više od godinu dana, početkom veljače, dobio sam ovaj mail od sad već drage prijateljice. Pristao sam na ponuđeno i bila je to jedna od najboljih odluka u mom životu. Bez pretjerivanja.
Iako, jedna stvar iz maila ipak nije točna. Škola nikad ne traje kraće od dva sata. Barem ne u Križevcima. I Bogu hvala da je tako.
Prvi susret
Očekivao sam nešto drukčije. Dvoranu, slavljenički tim i više ljudi. To je do tada bila moja sigurna duhovna zona. I nije to nimalo loše, dapače. Slavljenje je prekrasno i donijelo mi je puno milosti i blagoslova, a na koncu sam se na jednom slavljeničkom susretu i obratio. Međutim, ovo je bilo nešto potpuno novo. Nešto drukčije i nešto što mi je promijenilo život. Opet, bez pretjerivanja.
Sjećam se kako sam više razmišljao o ljudskim obzirima i o tome kako zazvučati što bolje, nego o onome što moje srce uistinu u tom trenutku govori.
Nije bilo slavljeničkog tima, a ni dvorane. Na tom prvom susretu bilo nas je nešto više od pet. Razmatrali smo ulomak iz Novog zavjeta, bilo je to poput Lectio divine, kako ću kasnije saznati od iskusnijih vjernika.
Nisam se osjećao ugodno. Kao što sam spomenuo, bilo je to izvan moje sigurne luke. Prvo ta „unutarnja molitva“ u kojoj se nisam mogao osloniti na nešto naučeno i recitirano. Morao sam biti spontan i djelovati iz srca, što nije bilo lagano. Barem sam tako mislio. Sjećam se kako sam više razmišljao o ljudskim obzirima i o tome kako zazvučati što bolje, nego o onome što moje srce uistinu u tom trenutku govori. Priznajem, nisam bio nimalo slobodan.
Izgubljeni sin
I tako je te hladne veljače krenulo moje školsko putovanje s Bogom i Njegovom riječju. U nastavku ću vam pokušati približiti neke dijelove tog putovanja, barem dijelove koje najviše pamtim.
Prvo što mi pada na pamet je, definitivno, svjedočanstvo o braku mog brata. Priča bi se mogla doslovno nasloviti „Izgubljeni sin“ jer moj je brat nakon te priče upoznao oba oca. I zemaljskog, i Nebeskog.
On je zapravo moj polubrat, no taj „polu“ je manje bitan. U kontekstu priče je važan jer objašnjava činjenicu da se nismo niti čuli niti vidjeli osam godina prije njegove svadbe 2020. godine. Tada smo malo obnovili odnos, iako je to i dalje bilo dosta klimavo. Odnos njega i našeg zajedničkog oca bio je još krhkiji, oni praktički nisu ni razgovarali. Čuli bi se svakih nekoliko mjeseci i poslali si poruke na važne datume.
„Sretan Uskrs, stari, i pozdrav cijeloj obitelji!“ – bila je poruka koju je na Messenger dobio moj otac u travnju prošle godine. Slavili smo Uskrs u Njemačkoj, a moj brat je bio sa svojom ženom i obitelji u Hercegovini.
U poruci nakon te napisao je kako mu se brak trenutno raspada. Svašta se ružnog dogodilo i bilo je pitanje vremena kada će svemu doći kraj.
Niti ne mogu zamisliti kroz što je, u tom trenutku, prolazio moj otac. Dok je njegov sin bio još u pelenama, on je prošao kroz slične okolnosti zbog kojih se na koncu i rastao. Kasnije je upoznao moju majku koja je ostala udovica s dvoje djece. Nakon toga su dobili mene.
Rastava?
Taj isti dan sam nazvao brata, koji je bio shrvan. Govorio je da želi rastavu i kako se nada da će se taj birokratski dio ubrzo riješiti. Nisam znao što reći i kako ga utješiti.
…tri dana poslije…
Vraćao sam se u Hrvatsku, a s obzirom da je bila srijeda, zadržao sam se u Križevcima na još jednoj Školi molitve. Podijelio sam priču svog brata i zamolio prisutne da to stavimo u molitvene nakane. Osim što je nakana bila „rezervirana“, voditelj Škole me upoznao s duhovnom prirodom situacije, što mi je definitivno pomoglo da neke stvari lakše prihvatim i shvatim kako se ne borimo „protiv krvi i mesa“.
…tjedan dana poslije Uskrsa…
Nisam ga još ni jednom zvao od onog dana, a nisam niti znao je li se u međuvremenu možda i rastao. Cijelu nedjelju sam odgađao poziv da bih se na to odlučio tek oko 20 sati. Zvonilo je možda dva puta i poziv je bio odbijen. Kroz glavu mi je prolazilo da je možda ljut jer ga nisam prije nazvao, niti pitao kako je doživio potres koji ih je zadesio tog tjedna.
„Oprosti što se nisam javio, molio sam pokoru tada“, odgovorio mi je nakon što me zovnuo tri minute poslije.
„Wow. Pa on je trenutno u stanju najveće milosti“, razmišljao sam oduševljeno u sebi.
Osim što je bio na ispovijedi, bio je i na molitvi kod laika. „Osjetio sam miris tamjana u autu dok sam se vozio nazad s molitve“, govorio mi je s nekim posebnim mirom. Ispričao mi je kako se čuo sa ženom i kako ne žele rastavu.
„Idemo k tome da se pomirimo, žao mi je što sam onako burno reagirao i odmah pomislio na rastavu. Nismo imali Boga u našem braku i mislim da nam je to bila velika pogreška.“
„Braco, što bi ti učinio na mom mjestu?“ upitao me.
Znao sam tad da mu mogu reći sve ono što sam čuo na Školi, a i ono što sam o braku „slučajno“ čitao, nekoliko tjedana prije Uskrsa, u autobiografiji Glorije Polo. Dao mi je do znanja da mi vjeruje, iako smo se praktički jedva pa i poznavali.
Nekoliko dana nakon toga, snaha mi je poslala njihovu zajedničku fotografiju uz prateći tekst: „Evo, upravo smo bili u Međugorju na misi i ispovijedi“.
Bio sam presretan. Bog me, po ne znam koji put, neizmjerno iznenadio. Bio sam iznimno zahvalan i na ljudima iz Škole, na njihovoj molitvi i savjetima. Svjestan sam da bi situacija išla u drukčijem smjeru da nije bilo snage tog zajedništva.
Povratak očevima
Svjedočanstvo ovdje ne prestaje. Nakon pomirbe su se, „igrom slučaja“, odlučili na selidbu. Razmišljali su o tome da bi išli u Njemačku. Tamo će imati nov i svjež početak. Odlučili su kontaktirati moje roditelje za pomoć, a oni su to prihvatili, pronašli im posao, i primili ih u stan dok se „ne snađu“.
Cijeli život o svom je zemaljskom ocu imao krivu sliku koju tek sad pomalo ruši. Naravno, uz pomoć nebeskog Oca.
Tako je došlo do toga da je moj otac po prvi put u posljednjih 30 godina bio sa svojim sinom na više od nekoliko dana. Konačno su imali priliku za upoznavanje, razgovor i obnavljanje odnosa. Taj proces traje, ali najvažnije je da je konačno počeo.
„Nisam znao da je ćaća onakav šaljivdžija“, priča mi brat nekoliko mjeseci nakon preseljenja. Nije, nažalost, puno toga znao. Cijeli život o svom je zemaljskom ocu imao krivu sliku koju tek sad pomalo ruši. Naravno, uz pomoć nebeskog Oca.
To je priča o mom bratu. O izgubljenom sinu i čovjeku koga je najteži dan u životu probudio. I podsjetio na nebeskog Oca. Moj brat danas živi sakramentalno, čita Riječ Božju i često promišlja o Bogu. Od osobe koja nije posjedovala Bibliju, postao je osoba koja tu istu Bibliju citira. Obožava Psalme i Knjigu o Jobu, a naši dijalozi većinom se svode upravo na polemike o biblijskim temama.
Ipak, da ne ostanemo u ružičastim naočalama, situacija je i danas poprilično teška. Borbe u braku su svakodnevne i imaju još puno prostora za rast. Ali, realno, tko nema?
Blagodati Škole molitve
Bog je, preko Škole, iznimno djelovao u mom životu. Svaku srijedu bi mi progovarao, što kroz Riječ, a što kroz braću i sestre. ‘Tjerao’ me da sve više zavirim u svoje dubine.
Škola mi je pomogla da više upoznam sebe. Da si oprostim neke stvari i tako doživim veći stupanj slobode. Da spoznam tko sam i uvidim vrijednost identiteta djeteta Božjeg. Da upoznam Oca kao milosrdnog prijatelja, a ne kao suca. Da shvatim kako je vjera ipak važnija od morala. Da shvatim sebe iz perspektive malog djeteta. Da predam Isusu trenutke iz djetinjstva u kojima sam bio povrijeđen i ranjen. Da mu dopustim da to iscijeli.
Shvatio sam kako je Božja ljubav ipak iznad svega i kako je Njegova nagrada uvijek slađa od gorčine koju nosi patnja.
Naučila me razlikovati križ od napasti. Ogromnu slobodu sam osjetio kad sam shvatio da ne moram prihvaćati sve kao svoj križ. Puno sam si toga prisvajao okrivljujući za to Božju volju. Sloboda je predati Bogu takve situacije, a On nam neće dati više nego što možemo nositi.
Također mi je srušena velika utvrda koja kršćanstvo promatra isključivo kroz patnju. Shvatio sam kako je Božja ljubav ipak iznad svega i kako je Njegova nagrada uvijek slađa od gorčine koju nosi patnja. Patnja je nepoznavanje Boga. Često na Školi ponavljamo kako je „smisao života upoznati Njega, a ne patiti“.
Bogu sam neizmjerno zahvalan na Školi. Na svakoj novoj srijedi i zajedništvu u Kristu. Zahvalan sam na braći i sestrama, slatkišima, smijehu i vožnji prije Škole. Doista je sve predivno posložio.
UŽIVO, ČETVRTKOM Priključi se novoj grupi Škole molitve za mlade
Ja sam mlad čovjek. Nisam još prošao previše oluja i znam da me čekaju vjerojatno svakakve kušnje i krize. Ne mogu vam pametovati i mudrovati s visoka jer znam da sam još uvijek na relativno laganoj hrani. Ali mogu reći da ću, zahvaljujući Božjem djelovanju preko Škole, znati da postoji beštek kojim se mogu okoristiti onda kada ta hrana postane tvrđa i teže probavljiva.
Za kraj ću samo dodati kako je zaštitnik Kristofora, ujedno i moj zaštitnik, Padre Pio. To sam doznao tek prije nekoliko mjeseci. Svetac je to koji mi je progovorio u trenutku ponovnog obraćenja, a očito je svoje prste imao i u tome da dođem na Školu.
Taj me stari kapucin opet preveslao. Bogu hvala.
Svjedočanstvo je prvotno objavljeno u 159. broju časopisa Book.
Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)
Svoje nam svjedočanstvo možete poslati e-mailom na adresu: [email protected].
Uključite se u našu Viber zajednicu.
Za Book.hr priredio L. M.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
