Foto: Shutterstock

Opraštanje nije tek lijepa mogućnost. Zapovijed u sebi sadrži oštro upozorenje: ako ne budemo praštali, ni nama neće biti oprošteno. Nebrojeno smo puta doživjeli kako kršćani padaju u iste stare grijehe tijela, jer su odbili oprostiti drugima. Sve što je već bilo oprošteno i oprano vratilo se na njih. Kada je Isus iznio prispodobu o čovjeku kojemu je oprošteno deset tisuća talenata, ali je sâm odbio oprostiti onome koji mu je dugovao „stotinu denara“, dodao je i ovo: „I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga“ (Mt 18,34). Svakoga dana, dok molimo za ljude, prepoznajemo to načelo na djelu. Onaj tko nije oprostio ocu ili majci, bratu ili sestri, izložen je nevoljama. Što god u drugima osuđujemo neizbježno ćemo ponavljati, odnosno, žeti u vlastitu životu (Rim 2,1; Mt 7,1-2). I što god ne oprostimo, vraća nas u kaos iz kojega smo netom izašli.

Možemo izgovoriti riječi oprosta, no tko će natjerati srce da ih slijedi? Tko može znati je li se opraštanje uistinu dogodilo?

Nevolja s opraštanjem jest u tome što često mislimo da smo oprostili, a zapravo nismo. Možemo izgovoriti riječi oprosta, no tko će natjerati srce da ih slijedi? Tko može znati je li se opraštanje uistinu dogodilo? Stvarnost skrivena i zaboravljena zamjeranja već je po sebi dovoljan razlog za postojanje dušebrižnika. Jer, prva je i glavna zadaća svakoga tko moli za druge otkriti gdje se u ljudskome srcu nalaze zamjeranje i neopraštanje – zamjeranje koje sprečava sadašnju sreću. „Grinch“ koji „krade“ naš Božić zaista nije drugo doli nepraštanje.

Srce zna

Često se zavaravamo i nismo svjesni te činjenice. Kažemo: „Nema veze“ ili: „U redu je“, no uopće nije tako. Sveti Pavao je napisao: „(…) bez prolijevanja krvi nema oproštenja“ (Heb 9,22). Sve što nas povrijedi zabilježeno nam je u srcu i zahtijeva reakciju. Um i usta možda uvjereno izgovaraju: „U redu je“, ali srce zna da nije tako. Ne možemo srce prisiliti na promjenu. Već sama ta činjenica jamči našu potrebu za Spasiteljem. Samo On može promijeniti srce, a to čini isključivo ispunjajući zahtjeve Zakona u svome Tijelu, na Križu.

Možemo reći: „U redu je“, pa čak i izgovoriti lijepe riječi: „Opraštam ti“, a odmah potom povikati: „Prošli si tjedan učinio (učinila) isto to!“ Jednako se tako zatvorena vrata našega srca mogu očitovati iznimno hladnim ponašanjem, dok nam je um i dalje uvjeren da se je oproštenje dogodilo. Napete crte lica i krut pogled drugima otkrivaju istinu. Opraštanje nije nimalo laka stvar. Ne možemo čitati vlastita srca kako bismo znali je li se ono stvarno dogodilo ili ne. Evo stoga nekih jednostavnih smjernica.

Kako znamo jesmo li istinski oprostili

1. Ako gorčinu i mržnju izazvanu ranom niste ispovjedili, oproštenje se sasvim sigurno nije dogodilo, ma što vi mislili da osjećate. Jedino Isus može poškropiti srce krvlju koja pročišćuje (Heb 10,22). Samo se na Križu sve istinski dovršuje. Ako nije predano u molitvi, naše ga „računalo“ pohranjuje pod „nikada ništa ne zaboravi“, u očekivanju da se u određenu trenutku ponovno pozove na djelo.
2. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati, zato pazite na znakove. U odnosima koji su nekoć bili otvoreni može se javiti bolest (autor se u izvorniku služi riječju „disease“ – „bolest“, i dijeli je na dva dijela: „dis-ease“, što doslovce znači „nelagoda“, „nemir“, op. prev.). Sanjate li o nasilju ili nanošenju boli drugome, pa čak i da junački spašavate onoga koji vas je povrijedio – to je znak koji upućuje na bolesno srce (v. prethodnu opasku, op. prev.).
3. Narušeno zdravlje. Tjelesne su boljke, uz druge stvari, prilično dobar pokazatelj unutarnjih „oluja“.

Sadašnji problemi – simptomi

Ne ostaje baš sve u srcu. Ponekad bol traje kratko te je nije teško prinijeti na Križ. Ponekad se, posve nesvjesno, susrećemo sa sljedećom trajnom poteškoćom vezanom za opraštanje: rijetko znamo kada i kome oprostiti. Stoga moramo naučiti sadašnje probleme promatrati kao tragove „srebra“ koji nas upućuju na glavnu „žilu“ u srcu. Sadašnji su problemi gotovo redovito simptomi, a ne uzroci. Pritom se moramo držati činjenica, jer će nas svijet samih osjećaja gotovo uvijek iznenaditi i otkriti nam kako je ono što smo mislili da osjećamo bilo djelomice ili u cijelosti pogrešno.

Kada se nešto ukorijenilo u srcu, olako i ishitreno „Ma, opraštam ti“ neće biti dovoljno, niti će ga kratka molitva ukloniti. Nećemo izići iz te tamnice dok ne platimo do posljednjeg novčića (usp. Mt 5,21-26). Postoji postupak opraštanja koji ne dopušta nikakve prečice. Isus, Gospodar srca, neće nam dopustiti pristup slobodi bez punine ozdravljenja, kao što nije dopustio ženi koja se dotakla skuta njegove haljine pobjeći, dok nije priznala pred cijelom zajednicom i bila primljena od svih (Lk 8,43-48).

Ljudi su nam često rekli: „Pa, oprostio bih mu da zaslužuje, ali znate li što je taj nesretnik učinio?“ – kao da…

Jednom kad otkrijemo činjenice – tko, kada i gdje – On nas pozivlje u Getsemanski vrt. Getsemanski vrt ono je mjesto molitve na kojem je Isus ostavio po strani svoju pravednost i postao naš grijeh. Pozvani smo ostaviti po strani svu svoju pravednost, sve dok nam više ne bude važno jesmo li mi ili onaj drugi u pravu ili u krivu. Kao što je On postao naš grijeh, tako i mi trebamo reći: „Gospodine, daj mi spoznati moj grijeh i tako me poistovjeti s grijehom cijelog čovječanstva da upoznam svoje jedinstvo s tim bratom u podnožju Križa.“ Ljudi su nam često rekli: „Pa, oprostio bih mu da zaslužuje, ali znate li što je taj nesretnik učinio?“ – kao da bi opraštanje podrazumijevalo nešto što zapravo nije potrebno! (…)

Iz knjige „Obnova kršćanske obitelji” autorâ Johna Lorena i Paule Sandford. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.