Foto: Shutterstock
Jednom kad sam govorio o tome da Isus liječi homoseksualnu orijentaciju i moj govor je objavljen u kršćanskom časopisu, javilo se je nekoliko čitatelja. Jedan od njih napisao je u pismu da se moli da ja i moja žena postanemo gej i lezbijka. Tvrdio je da je uvredljivo moliti za homoseksualce da se promijene, kao što bi bilo uvredljivo moliti za crnce da postanu bijelci – i da budu nešto što nisu.
Brojni su dokazi koji govore u prilog toga da je homoseksualnost izlječiva
Suosjećamo sa svim zagovornicima homoseksualne agende, čija je orijentacija bila kakva jeste otkada znaju za sebe i koji uistinu vjeruju da su rođeni kao homoseksualci. Neki su se od njih nastojali promijeniti, ali nisu u tome uspjeli. Njihovo ih iskustvo navodi da vjeruju da se njihova orijentacija ne može promijeniti. Ono što treba dodati toj jednadžbi jest stručno savjetovanje, a što je još važnije (kako ćemo kasnije vidjeti), moć molitve za ozdravljenje. Nažalost, većina crkava ne razumije moć Duha Svetoga, koji djeluje po molitvi, da on može promijeniti našu ljudsku slabost.
Toliko je dokaza koji govore u prilog toga da je homoseksualnost izlječiva i koji pokazuju da je psihoterapija dokazala izvrsne rezultate u promjeni homoseksualnog stanja. Nažalost, politička i društvena klima osuđuje i napada znanstvenike koji se bave istraživanjima koja potvrđuju takve uspjehe, kao i nastojanja psihoterapeuta koji se bave pacijentima koji se žele promijeniti. Usprkos svim dokazima jedino društveno prihvaćeno savjetovanje homoseksualaca jest da prihvate svoje stanje. Takav snažan pritisak lobija doveo je do toga da psihoterapeuti ili popuštaju ili se opiru kako mogu:
Moja je reakcija na gejevski aktivizam koji je pokrenuo tu veliku raspravu – i u tome se ne osjećam usamljenim – potpuno je drugačija od reakcije prema ljudima koji su homoseksualci. Njihova politika me uznemiruje, pomalo davi, ogorčuje – uznemiruje i davi jer se bavi konfliktnim emocijama koje nastaju kad se „politička moć“ udruži sa statusom „žrtve“; ogorčuje jer gejevski aktivizam izobličuje istinu i šteti ne samo društvu, već i samim homoseksualcima, posebno mladima. (…)
Moramo osmisliti kako se najbolje usprotiviti taktici zastrašivanja i opovrgnuti lažne tvrdnje skupina koje djeluju neprijateljski, na način sirove politike moći. S druge strane, moramo zadržati duboko suosjećanje i prijateljstvo prema homoseksualcima kao pojedincima. (…) Moramo poštovati te ljude kao pojedince iako se možda s njima sukobljavamo u javnosti.[1]
Obje te tvrdnje opovrgavaju znanstvena istraživanja
Da rezimiram. Trenutno homoseksualni aktivisti tvrde da je njihova orijentacija genetska (zadan u genima), a drugo, da je nepromjenjiva. Obje te tvrdnje opovrgavaju znanstvena istraživanja, kao i moje osobno iskustvo molitve za ozdravljenje homoseksualaca. One, jednostavno, nisu istinite.
Nažalost, većina kršćanskih crkava prihvatila je uvjerenje da je homoseksualnost zadana i nepromjenjiva. Zbog toga reagiraju na neki od sljedećih načina:
1) Crkva može prihvatiti istospolnu orijentaciju kao zadanu i nepromjenjivu, ali svejedno se drži tradicije koja smatra da je homoseksualni čin grešan i da su homoseksualci dužni živjeti kao samci u čistoći cijeli svoj život.
2) Crkva ne samo da prihvaća homoseksualnu orijentaciju, nego prihvaća i njihovu spolnu aktivnost.
3) Crkva može ići i dalje od prihvaćanja i odobravanja te može čak i častiti homoseksualnost na način da redi za svoje službenike praktične homoseksualce i uzdiže istospolnu zajednicu na razinu heteroseksualnog braka i s njom ju izjednačava.
[1] Satinover, 20 – 21.
Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Može li se homoseksualnost ‘izliječiti’?“ autora Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
