Foto: Pixabay

Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti? Nije više ni za što, osim da se izbaci van i da je ljudi pogaze.

Nešto me u tim rečenicama pogodilo ravno u srce. Uznemirio sam se. Nehotično sam se promatrao izvana.
„Točno to si ti: nisi nizašto!“ bjesnio sam na sebe. „Pogledaj se! Bacili su te u zatvor, a uz to još u ovu rupu. Žele te se riješiti. Ljudi gaze po tebi, ali ti ništa ne primjećuješ!“
„Ali ja nisam sol!“ vikao sam.

Ako sam bio sol, obljutavio sam. Mogao sam samo tjerati ljudima strah u kosti, ali tko treba nekoga takvoga?

Sad sam se zaista razbjesnio na… sebe samoga. Sjedio sam dršćući na krevetu, skupio šake, zatvorio oči, objesio ramena. Bila je istina. Znao sam. Nisam bio nizašto. Ako sam bio sol, obljutavio sam. Mogao sam samo tjerati ljudima strah u kosti, ali tko treba nekoga takvoga? Ja prvi ne. Bio sam izoliran, bez prijatelja, a tko bi se i nazivao mojim prijateljem, pristajao je na to jer me se bojao. Kao nekoć. Ništa se nije promijenilo. Ama baš ništa.
Bile su mi znane riječi koje su slijedile, iako su mi oči još uvijek bile zatvorene. Više sam ih puta bio pročitao:

Vi ste svjetlo svijeta. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svjetiljka, da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak, da svijetli svim ukućanima.

U mašti sam vidio grad, visoko se izdižući na gori, utočište za ljude, sigurnost, nikakav zatvor. Toplina. Dobrodošlica. Zavičaj.

Nisam bio dobra sol ni dobro svjetlo u tami, oko mene je vladalo duboko crnilo, kao i u meni

Nisam bio ništa od navedenoga. Kod mene se čovjek nije mogao ugrijati. Nije me se zimi moglo posuti po tlu poput soli. Tko se sa mnom u išta upuštao, bio je u neprestanoj opasnosti da propadne i nikada se više ne oporavi. Nisam bio dobra sol ni dobro svjetlo u tami, oko mene je vladalo duboko crnilo, kao i u meni.

Božji plan

„A što ako On ima plan?“ čuo sam samoga sebe.
„Plan?“ cerio sam se. „Onaj o kojemu je otac govorio, a on sam ga nije slijedio? Kakav bi to plan trebao biti?“
„Ne znam,“ odgovorio sam, „ali svi uvijek tvrde da je Bog ljubav. Prema tome, plan treba biti dobar, ako ga ima, ili?“
„Možda. Da, možda.“
Otvorio sam oči i nekoliko minuta piljio pred sebe. „Ali, kako se ja mogu uklopiti u taj dobri plan? Nisam taj! Prvo bih se morao promijeniti, a to nisam u stanju. I ne želim.“
„A da pokušaš?“
„Kako?“
„Nemam pojma. On ima plan, ne ja.“

„Hajde onda!“ viknuo sam, a moje riječi više nisu bile upućene meni, nego Bogu koji ne postoji, ali kojeg sam pozvao na odgovornost

Uzjapurio sam se. Dignuo sam se za tren oka. „Hajde onda!“ viknuo sam, a moje riječi više nisu bile upućene meni, nego Bogu koji ne postoji, ali kojeg sam pozvao na odgovornost. Piljio sam u prazno i čuo jeku vlastitih riječi.

Srce mi je udaralo. „Moj je otac rekao da si Ti Bog ljubavi, ali gdje je Tvoja ljubav sve ovo vrijeme? Otac me nije volio! Ne samo on, nego nitko.“ Podignuo sam ruku držeći u njoj Bibliju kao da prijetim Bogu

Uspravio sam se i čvrsto zgrabio raskupusanu Bibliju čiji je veći dio odavno nedostajao. „Ha!“ viknuo sam, i bilo mi je svejedno što će drugi misliti, jer me ionako nitko nije mogao čuti. „Bože“, moje su riječi zvučale izazivački, „ti ne postojiš, to znam, ali ako te ima, kakav Ti to sjajan plan imaš, a? Ovo stalno lutanje, ovo sranje – pogledaj! Čamim ovdje u zatvoru. To nije nikakav plan!“ Srce mi je udaralo. „Moj je otac rekao da si Ti Bog ljubavi, ali gdje je Tvoja ljubav sve ovo vrijeme? Otac me nije volio! Ne samo on, nego nitko.“ Podignuo sam ruku držeći u njoj Bibliju kao da prijetim Bogu. „Nemam ni trideset godina. Želiš li da crknem ovdje?“

„Njega nisi mogao promijeniti. Možeš li mene? Možeš li?“

U glavi mi se pojavila slika lijesa koji sam izabrao. Kad umrem, neću biti nizašto, kao ni sada dok sam živ. Mora postojati bolji život! Ne može stalno ovako! Ali gdje je tu taj Božji genijalni plan na djelu?
„Moj je otac uvijek govorio da Ti možeš promijeniti ljude“, rekao sam tiho i iznenadio se kako sam odjednom zvučao pokorno. „Njega nisi mogao promijeniti. Možeš li mene? Možeš li?“ U meni je opet ključalo. Stisnuo sam šake kao boksač u ringu. „Hajde, Bože! Pokušaj! Neću se promijeniti! Ja sam Blacky! Ne želim biti drugačiji!“
Riječi su odzvanjale, a ja sam pao na krevet.

„Pokušaj, Bože“, rekao sam iscrpljeno i napravio grub pokret rukom. „Ako me promijeniš, onda ćemo vidjeti što i kako dalje!“
To su bile moje posljednje riječi toga dana. Piljio sam u mali rešetkasti prozor, gledao oblake kako putuju i maštao o tome kako bi bilo lijepo biti slobodan. Slobodan. I voljen. Vlastite su me misli čak i malo uplašile.

Nastavak čitajte u knjizi „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.