Foto: Shutterstock

Kad je moj pokojni suprug teško stradao, teško sam se mirila s tim… Shvatila sam: što više odbacujem i ne prihvaćam križ, on mi postaje sve teži i sve više tonem u samosažaljenje i propadam…

U posljednje vrijeme nekako često razmišljam o križu i o tome koliko čovjek za vrijeme svog ovozemaljskog putovanja podnese križeva i kako se odnosi prema njima. Promatrajući Isusa na križu, sjećam se sebe i svih onih križeva lakih i teških, njihovo neprihvaćanje, stalno kukanje i samosažalijevanje, okrivljavanje same sebe, pa i nekog drugog i naravno Boga što mi ih je dao.

Isus se ni u jednom trenu nije samosažalijevao, nije kukao, ni krivio svog Oca, prihvatio je križ i nama dao jasan primjer kako ga nositi i podnositi.

Kad je moj pokojni suprug teško stradao, teško sam se mirila s tim, mislila sam da je moj križ najteži, najgori. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim. Što više odbacujem i ne prihvaćam križ, on mi postaje sve teži i sve više tonem u samosažaljenje i propadam. Jednostavno sam vidjela da ne mogu tako dalje i da svoj križ moram nositi ma koliko on bio težak. Prihvaćajući ga, bilo mi je lakše, prestala sam se samosažalijevati i stalno sam govorila kako ima ljudi kojima je puno teže.

Križevi su uvijek tu, dio su našeg života, samo je pitanje kako se tko odnosi prema njima. I sada dok gledam Isusa na križu, zahvaljujem Mu na snazi, strpljenju i pouci da i dalje s ljubavlju nosim svoje križeve.

Autorica: Vranješ Nedeljka (Iz knjige „Pozdrav životu“. Zainteresirani za knjigu mogu se javiti mejlom na adresu autorice: [email protected])