Foto: Shutterstock

Imam 29 godina. Odrasla sam u malom rudarskom gradiću Varešu, u katoličkoj obitelji. No, moram priznati da prije nisam vjeru u Krista živjela tako živo. Smatrala sam da je dovoljno pomoliti se ujutro i navečer, a to „pomoliti se“ više je bilo recitiranje naučenih molitvi. Vjera u Boga svodila se na obavezni odlazak na svetu misu u nedjelje i blagdane. Kad sam prolazila kroz teška razdoblja, otišla bih na misu i radnim danom. Kada god mi je bilo teško, vapila sam Bogu i molila za pomoć. I zaista, Bog je uvijek bio tu! Toliko sam puta u životu osjetila živu Božju i Gospinu prisutnost i pomoć da bih mogla napisati nekoliko svjedočanstava. No, ovdje želim ispričati svoje svjedočanstvo o ozdravljenju od tumora dojke.

„Kvržica!“

Godinu dana nakon završetka srednje škole upisala sam Filozofski fakultet u Splitu. Tu sam upoznala mnoge divne ljude i sklopila prijateljstva koja traju i danas i koja su obogatila moj život.

Kako bih svojim roditeljima financijski olakšala, trudila sam se uz studiranje raditi kad god sam mogla. Uz to voljela sam se baviti fitnessom te sam vježbala kada god bih uhvatila slobodnog vremena. Bila sam dosta aktivna. Jednog sam dana na desnoj dojci napipala kvržicu koju do tada nisam osjetila.

Uhvatila me panika, no smirivala sam samu sebe ohrabrujući se da sam pretjerala s vježbanjem i da mi baš nije trebalo još i preskakanje onoga štrika kojim sam vjerojatno nešto istegnula pa se pojavila kvržica. Odlučila sam jedno vrijeme ne vježbati. No, dani su prolazili, ali kvržica nije nestajala. Uz to, jako me boljela.

„Ne, nije moguće!“

Približio se blagdan Uskrsa. Otišla sam na nekoliko dana kući u Vareš. Nisam roditeljima ništa htjela govoriti kako se ne bi brinuli, ali strah od onoga „najgoreg“ bio je jači pa sam na kraju ipak rekla majci, i ona je dodirom također osjetila kvržicu.

Kroz glavu su mi prolazile razne misli: „Ne, nije moguće da bi se to dogodilo meni!“, „Bog to ne bi dopustio! Ne bi dopustio da dođem do treće godine fakulteta i da mi se onda dogodi ovo“. „Mlada sam, život je preda mnom“… Napokon, odvažila sam se i otišla na pregled kod svoga doktora. Pregledavši me, zaključio je da kvržica postoji i dao mi uputnicu za pregled kod specijalista.

Još uvijek nekako nesvjesna što mi se događa zakazala sam termin kod specijalista.

Sjećam se da sam, čekajući u čekaonici, promatrala ljude oko sebe i razmišljala kakve sve bolesti imaju, ali još sam uvijek duboko u sebi bila sigurna da sam ja samo nešto istegnula i da je sve u redu i da ću iz ordinacije izaći s olakšanjem. Nisam bila pretjerano zabrinuta i mirno sam čekala svoj red.

Kada me sestra prozvala, ušla sam i pripremila se za pregled. Nakon pregleda, doktor se okrenuo medicinskoj sestri i rekao joj da je tu posrijedi tumor i neka zakaže operaciju. Nakon toga sestra se sa mnom počela ljubazno dogovarati za termin operacije. Bila sam u tolikom šoku da uopće nisam shvaćala što se događa pa sam jednako tako ljubazno otvorila kalendar i sa sestrom odredila datum operacije. Ljubazno sam zahvalila i izašla iz ordinacije, kao da sam završila s popravkom zuba. I onda me šok preplavio! „Tumor!!! Pa čekaj malo“, počela sam razmišljati, „znam da se svako strano tijelo u organizmu tretira kao tumor, ali opet… pa ne možeš valjda samo tako čovjeku reći da ima tumor?! Kako se to uopće nekome priopći!?“

Dobila sam uputnice za daljnje preglede koje sam trebala obaviti prije operacije. Bila sam u strašnom šoku; jednostavno nisam mogla vjerovati da mi se to događa. Kroz glavu su mi prolazili cijeli život, sve moje želje i planovi, i počela sam žaliti za njima.

A onda sam kleknula pred križ i razgovarala s Isusom.

„Sva ti se predajem“

Rekla sam Isusu da znam da se sve u životu događa s razlogom, nekada kako bi se naša vjera prokušala… Govorila sam mu da vjerujem u živoga Boga, da znam i da postoji sotona, zli, koji se stalno trudi da nam zagorčava život i udalji nas od Boga. Zato nisam bila sigurna dolazi li ova bolest od sotone ili ju je Bog dopustio s nekim razlogom. No, Isus je bio uz mene i davao mi snagu i vjeru, učio me kako ispravno vjerovati. Shvatila sam da nije bitan razlog zbog kojeg sam oboljela od tumora na dojci i ako ta bolest dolazi od sotone, Bog je veći i jači, sotona mi ne može ništa, može me samo pokušavati zastrašiti. Možda mu je namjera bila da upadnem u depresiju, okrivim Boga za bolest i okrenem se protiv njega. Ali, Duh Sveti je bio uz mene i vodio me. Počela sam moliti ovako:

„Isuse, znam da me možeš ozdraviti istoga ovog trenutka, u to čvrsto vjerujem, i isto tako znam da, ako to nije tvoja volja, onda postoji razlog zašto se ovo događa. Sva ti se predajem. Možda je ovo potrebno kako bih učvrstila svoju vjeru u tebe; možda će moja bolest pomoći da se drugi obrate i dođu do tebe?! Ti si mi darovao ovaj život i on pripada tebi. Ako kroz ovo moram proći, znam da ćeš ti biti uz mene u svakom trenutku. A svu bol i tugu koju osjećam, prinosim tebi za žrtvicu. Neka bude tvoja volja, Bože moj. Svoj život predajem tebi.“

Moleći tako, dobila sam mir.

Polaganje ruku

Jedna mi je prijateljica jednom bila govorila kako ona svaki četvrtak ide na Svetu misu u crkvu blizu njezina stana. Danas se slatko nasmijem kada se sjetim njezinih riječi. Govorila je kako je „ta Sveta misa drugačija od ostalih misa u nekoj drugoj crkvi. Pod tom Svetom misom ljudi pjevaju ruku raširenih u zraku, nasmijanih lica, s pogledom uprtim u nebo. Nakon Mise svećenik moli nad svakom osobom posebno, a ljudi ‘padaju’ na pod i … i ljudi ozdravljaju!“ I još je govorila kako se na toj Svetoj misi uvijek osjeća posebno i drugačije.

Kad sam dobila dijagnozu, sjetila sam se njezinih riječi i odlučila otići u tu crkvu na Svetu misu. Sa mnom je pošla druga prijateljica. Dobro se sjećam kako sam čvrsto vjerovala da me Isus može ozdraviti ako je to njegova volja, a ako nije, da i za to ima razlog i u potpunosti sam se predala njegovoj volji.

Došle smo na Svetu misu i zaista je sve bilo onako kako mi je prijateljica opisala. I ja sam pjevala svim srcem i vapila Bogu, i bila sam toliko radosna. Mir koji sam osjećala ne mogu opisati riječima. Ništa u tome trenutku nije bilo bitno, jer osjetila sam da je On tu. Nakon Svete mise svećenik je udijelio zajednički blagoslov i onda rekao ako netko želi pojedinačni blagoslov, neka ostane do kraja. I ja sam ostala. Otišla sam svećeniku, i on me pitao imam li neku posebnu potrebu. Rekla sam da su mi pronašli tumor na dojci. Tada mi je položio svoje svete ruke na glavu, i ja sam osjetila neku toplinu i snagu koja me je ‘vukla unazad’ tako da sam „pala“ na pod. Suze su mi se samo slijevale niz lice. Pokušala sam ustati, ali nisam mogla. Bila sam svjesna svega oko sebe, ali kao da sam bila negdje drugdje. Dok sam tako ležala na podu i plakala, pored mene je bila žena koju je svećenik zamolio da stane iza mene kada je počeo moliti nada mnom. Ona me je primila za ruku i rekla: „Ne boj se, pusti Duhu Svetom da djeluje nad tobom/u tebi“. Počela sam plakati još jače. Jecala sam a u jednom trenutku kroz tijelo mi je prošlo nešto poput trnaca a nakon nekoga vremena osjetila sam samo mir i bila sam spremna ustati. Žena koja je cijelo vrijeme bila uz mene pomogla mi je da sjednem u klupu, pogledala me je i rekla: „Zahvaljuj kao da si i primila“. Vidjevši da ne shvaćam što mi govori, ponovila je te riječi. I tada sam shvatila! Sutradan sam imala zakazan ultrazvuk dojke. Shvatila sam da trebam odmah sada vjerovati da me je Isus ozdravio preko svećenika, a ne čekati sutrašnji pregled koji će potvrditi da kvržice više nema. Instinktivno sam se bacila na koljena, uputila pogled prema oltaru i rekla: „Isuse, hvala ti! Isuse, ti si me ozdravio! Hvala ti na toj milosti koju si mi udijelio!“ Bila sam toliko sretna, toliko radosna.

„Što mi šalju zdrave pacijente“

Odmah sam nazvala roditelje i sve im ispričala. Nisam riječima mogla opisati ono što sam osjetila nakon polaganja svećenikovih ruku na moju glavu i dok sam ležala na podu. Bila sam toliko ushićena da sam rekla kako ću otkazati sutrašnji pregled jer znam da me je Isus ozdravio.

Majka je znala o čemu pričam i vjerovala je da me je Isus ozdravio. Ali savjetovala mi je da ipak odem na pregled kako bih imala dokaz na papiru da je tumor ranije bio tu, a sada ga više nema. Poslušala sam ju i sutradan sam ujutro u pratnji svoje profesorice, koja je cijelo vrijeme bila uz mene kao brižna majka, otišla na pregled. Bila sam potpuno mirna i bez imalo sumnje čvrsto vjerovala da doktor neće pronaći ništa. I tako je i bilo!

Sjećam se još kako mi je bilo smiješno kako se doktor malo namrgodio dok je prelazio ultrazvukom. Pozvao je i još dvije sestre da pogledaju snimak. Onda se je okrenuo prema meni i ljutito rekao: „Što mi šalju zdrave pacijente, kao da nemam dovoljno posla?!“ Rekao je da su mi koža i potkožno tkivo uredni te da nema nikakvih naznaka da je tu bilo ikakvo strano tijelo.

Doktorova mi je reakcija bila simpatična jer sam znala da je tu do jučer bilo strano tijelo. Htjela sam mu sve ispričati, ali pretpostavila sam da ne bi razumio, pa nisam. Možda sam pogriješila, ali zato sam sada odlučila napisati svoje svjedočanstvo i podijeliti ga sa svima.

Isus ozdravlja i danas!

Dragi ljudi, Isus ozdravlja i danas! Ovaj događaj promijenio je moj život. Shvatila sam da ljudi onako pjevaju i radosni su pod Svetom misom zato što slave živog Boga. Znaju da je Bog tu među nama. Ono „padanje“ na pod, zapravo je počivanje u Duhu Svetom. Duh Sveti je tada po svećenikovim rukama sišao na mene, pustila sam ga u svoj život i od tada mu dopuštam da on njime upravlja. Shvatila sam da, kada nešto molim od Boga i to ne dobijem, to ne znači da moja molitva nije uslišana. Bog nikada ne ostaje gluh na naše molitve. Bog nas uvijek usliša, ali onako kako je najbolje za nas i onda kada za to dođe vrijeme.

Otkako sam pustila Boga u svoj život, primila sam mnoge milosti i blagoslove. To ne znači da imam život bez problema, ne! To znači da se ne bojim problema, ne bojim se budućnosti jer znam da je On uvijek uz mene. U svakom trenutku On je moja zaštita, snaga i utjeha.

Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim On me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim jer On je sa mnom!

Aleluja!

Za Book.hr posvjedočila N. N. (Podaci poznati uredništvu.)

Uskoro u Biblioteci Figulus uskoro izlazi knjiga pod naslovom „Imam rak, ali on nema mene“ autorice Kate Dooher. To je istinita priča o Kate, običnoj ženi (i njezinoj obitelji) koja se je najednom našla u nepoznatom svijetu raka. Ali to je i priča o mogućnostima, o hvatanju ukoštac s izazovima, o radosti prijateljstva, te o ljepoti življenja i vrijednosti svakog proživljenog trenutka.

Kate jednostavnim riječima, kronološki iznosi iskustvo dijagnosticiranja i liječenja. Knjiga obiluje praktičnim savjetima i predlaže razne mogućnosti podrške oboljelima.