Foto: Shutterstock
…Madalina je uspravila glavu i pogledala nas prkosnim ponosom. „Da, Romkinja sam. I zovu nas još i Ciganima. Ponosna sam na to. No drugi loše postupaju prema nama.”
„Čak i u tvojoj državi?”
„Pogotovo tamo. Mi smo izopćenici. Kao da nismo ljudi, iako su naša glazba i ples bolji od njihova! Romska djeca ne pohađaju sve škole. Zato se učimo sami. To je teško. Vrlo teško.”
Jednom kada je počela pričati, Madalina se nije mogla zaustaviti. Odložila je vilicu i rekla: „Zato sam došla ovdje. Učiti i ići u školu. Barem nakratko. Stric me naučio engleski. Kada je rekao da ovdje dovodi obitelj kako bi vadili krumpir, molila sam ga da idem s njim. Moja obitelj nije htjela da ja idem. Mislili su da ću biti u opasnosti, no plakala sam i molila i onda su me pustili. Mnogo učim. Učim brzo. Dobro je, osim…”
„Osim onih glupana koji misle da je zabavno mučiti one koji su drugačiji”, dovršila je Rachel.
Madalina je kimnula. „Nisam mislila da će ovdje biti tako. Rekli su da u Britaniji nema diskriminacije.”
Malo smo se posramile. Chloe se nagnula i stisnula Madalininu ruku. „Žao nam je. No pokušaj nam vjerovati. Bit ćemo ti prijateljice, zar ne, cure?”
Sve smo se složile. U Madalininim očima caklile su se suze. Nagnula je glavu nad tanjur i prošaputala: „Hvala vam.”
Kada smo se tog popodneva vratile na nastavu, osjećala sam se poniženo i ogorčeno. Imala sam sreće u životu unatoč usponima i padovima. I baš je užasno što djevojčica mojih godina trpi diskriminaciju i mržnju.
Kasnije tog popodneva dogodio se još jedan incident koji je samo povećao moje ogorčenje.
„Prekinite smjesta! Pustite ga!”
Dok sam izlazila iz škole, primijetila sam grupu dječaka blizu autobusne stanice. Nastava je završila i nikome se nije žurilo kući. Vidjela sam da se netko nalazi usred te grupe dječaka i, kada su se pomaknuli, vidjela sam da je to jedan od dječaka doseljenika. Većina njih, kao i Madalina, ukrcali su se s Rachel i autobus je upravo odlazio.
Nisam ni trenutka razmišljala te sam potrčala prema njima. Jedan ili dva dječaka držali su malenog dječaka Bogdana, i sprječavali ga da uđe u autobus. Bespomoćno je plakao dok su se oni glasno smijali. Zadrhtala sam od pomisli što bi mu se moglo dogoditi da sâm ostane u gradu.
I mene su zlostavljali u mojoj staroj školi i znam kakav je to osjećaj. Nitko mi nije pomogao. Nikoga nije zanimalo ni što se događa ovom dječaku. I ja sam se bojala. Obično se izbjegavam miješati kada nekoga maltretiraju. Brzo sam se pomolila i zaboravila da nisam baš bila sigurna vjerujem li u Boga. „Pomozi mi, Bože! Molim te, pomozi!”
Čula sam kako govorim: „Prekinite smjesta! Pustite ga!”
Nekoliko većih dječaka nasmijalo se i narugalo. „Čuj ti nju!” Iznenadila sam ih. Još sam više iznenadila sebe. Progurala sam se između njih i zgrabila preplašenog dječaka za ruku. „Rekla sam da ga pustite!”
„On je samo šmrkavi stranac”, rekao je jedan od njih. „Uopće ne bi trebao biti ovdje.”
No popustili su stisak. Odvukla sam dječaka između njih i otrčali smo na autobus, zatim sam ga gurnula kroz vrata baš u trenutku kada je zabrundao motor autobusa kao znak da je spreman za polazak.
Molim te, pomozi mi da tebe i druge ljude zavolim još više
Sve se dogodilo u djeliću sekunde. Druge su djevojčice otvorenih usta zurile u mene. Osjetila sam da mi obrazi gore i srce ubrzano kuca. „Opa, Annie!” rekla je Willow s divljenjem. „Brzo si reagirala. Bravo!”
„Nije to ništa”, promrmljala sam. Ni sama nisam vjerovala što sam to učinila, no nisam željela razgovarati o tome. Willow je uskoro shvatila kako se osjećam i nakon što smo se pozdravile od Chloe i Amber, pričale smo što ćemo odjenuti večeras za klub. Odlučile smo da ćemo dati sve od sebe kako bismo se lijepo odjenule, jer nikada ne znaš što će nas dočekati u klubu.
Nakon ovog incidenta oči su mi se širom otvorile i razmišljala sam o tome dok sam se tuširala. U svijetu ima toliko mržnje i nepravde, toliko teškoća, neukosti i nesnošljivosti, a sada se to sve nalazi na našem pragu. Osjećala sam se posramljeno i prisjetila se kako se nisam potrudila shvatiti tatu kojeg volim i koji mene voli bez obzira na sve.
Na krevet sam položila tajice i lepršavu kratku haljinu. A zatim sam poslala tati poruku u kojoj sam se ispričala za jučer i rekla kako bih se željela pridružiti njemu i Harryju preko vikenda.
A zatim sam se pomolila.
Bože, oprosti što se katkad ponašam bezobrazno i imam loše misli. Hvala ti što si mi pomogao danas. Žao mi je što sam se naljutila na tebe. Molim te, pomozi mi da tebe i druge ljude zavolim još više. I hvala ti što nas sve neizmjerno voliš.
Iz knjige „Svaka cura ima svoju priču 2” autorice Eleanor Watkins. Do nedjelje, 17. lipnja, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 35 kuna (redovna cijena iznosi 50 kuna). Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!
O knjizi
KNJIGA ZA CURE OD 10 DO 14 GODINA
Knjiga koju vrijedi pročitati!
Idealan dar za prijateljicu u gabuli.
Izvanredan način da svoju tinejdžerku približite Bogu.
Zabavna i napeta knjiga o šest prijateljica tinejdžerki koje zajedno prolaze kroz različite izazove i probleme u školi i kod kuće te se tako zbližavaju međusobno i s Bogom.
Pridružite se Annie, Rachel, Willow, Holly, Amber i Chloe u njihovoj uzbudljivoj avanturi!
Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?
Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.
Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.
Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)
