Foto: CNS

Islam je jedina velika postkršćanska svjetska religija. Budući da ju je u sedmom stoljeću osnovao Muhamed, ona u sebi uključuje neke elemente kršćanstva i židovstva, kao i arapske tradicije. Islam preuzima judeokršćansku doktrinu o jednom Bogu, njegovoj veličanstvenoj i stvaralačkoj snazi, iz koje je rođen i Krist, Božji Sin. Međutim Muhamed je, ne razumjevši pojam Trojstva, prozvao Isusa Krista prorokom koji ga je trebao navijestiti kršćanima, baš kao što su Izaija i Ivan Krstitelj bili proroci koji su navijestili Isusa.

Kršćanski Europski zapad jedva se je spasio od najezde i razaranja muslimana. Jednom su bili zaustavljeni u blizini Toursa, u Francuskoj, a jednom na zidinama Beča. Crkva je gotovo potpuno uništena u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, a danas se islam ponovo diže kao prijeteća sila. Ako je islam krivovjerje, kao što kaže Hiliarie Belloc, onda je to jedino krivovjerje koje nikada nije poraženo. Sva ostala imala su svoj vrhunac, a onda su posustala i nakon smrti svojeg pokretača uglavnom nestala u povijesnim bespućima. Islam je, naprotiv, još uvijek u svojem usponu. Još nije doživio svoje opadanje, niti u brojevima, niti u žaru svojih sljedbenika.

Muslimani vjeruju da oni imaju konačnu i potpunu Božju objavu

Misionarski napori Crkve prema toj skupini bili su promašaj, barem izvana gledano, te su muslimani i dalje gotovo nepodložni obraćenju na kršćanstvo. Razlog je taj što je za muslimana obraćenje na kršćanstvo jednako kao kad bi se kršćanin obratio na židovstvo. Muslimani vjeruju da oni imaju konačnu i potpunu Božju objavu svijetu te da je Isus Krist bio samo prorok koji je navijestio Muhameda, zadnjega pravoga Božjeg proroka.

Današnja mržnja koja postoji u muslimanskim zemljama prema Zapadu ustvari je mržnja prema kršćanstvu. Iako političari toga možda nisu svjesni, još uvijek postoji velika opasnost od uspona muslimanske sile, koja bi mogla postati snažna protukršćanska svjetska prijetnja Zapadu, koji više ni nije kršćanski. Muslimanski autori pišu: „Kada rojevi skakavaca potamne zemlje, na svojim krilima nose ove arapske riječi: ‘Mi smo Božji nositelji, svatko od nas ima devedeset devet jaja, a ako ih imamo stotinu, trebamo izleći propast svijeta, sa svime što je u njemu.’“

Pitanje je dakle kako ćemo spriječiti da se stoto jaje izlegne. No naše je čvrsto uvjerenje da su strahovi od muslimana ipak bezrazložni te da će i oni zasigurno jednom biti obraćeni na kršćanstvo – na način na koji naši misionari to ne mogu ni sanjati. Uvjereni smo da će se to dogoditi ne po kršćanskom naviještanju, već po tome što muslimani štuju Majku Božju. Potkrijepit ćemo to argumentima.   

Marija 

Kuran, svojevrsna muslimanska Biblija, na mnogo mjesta spominje Blaženu Djevicu. Prije svega Kuran govori o Marijinu bezgrešnu začeću, kao i o njezinu djevičanskom porodu. Treća glava Kurana izlaže Marijino obiteljsko rodoslovlje, koje vodi do Abrahama, Noe i Adama. Ako se usporedi opis Marijina rođenja u Kuranu s apokrifnim evanđeljem o Marijinu rođenju, čini se da je Muhamed koristio taj izvor za svoju priču. Obje knjige spominju starost i neplodnost Marijine majke. Kad je konačno začela, prema Kuranu, Marijina majka je rekla: „O, Gospodine, zavjetujem ti i posvećujem ono što je u meni. Primi to od mene.“ Kad je Marija rođena, njezina majka je rekla: „Posjećujem ju, kao i sve njezino potomstvo, tvojoj zaštiti, o Gospodine, protiv Sotone!“

Kuran ne spominje Josipa u Marijinu životu, ali muslimanska tradicija poznaje njegovo ime i govori o njemu. Po toj tradiciji, Josip se je obratio Mariji, djevici, ispitujući ju kako je Isus začet bez oca, a Marija mu je odgovorila: „Ne znaš li da Bog, kad je stvorio pšenicu, nije trebao sjeme i da Bog po svojoj moći čini da drveće raste i bez kiše? Bog je samo morao reći: ‘Neka bude’, i bilo je.“ Kuran također govori o Marijinu navještenju, pohođenju i Isusovu rođenju. Anđeli prate Blaženu Djevicu i govore: „O Marijo, Bog te je izabrao i pročistio i postavio te iznad svih žena na zemlji.“ U devetnaestoj glavi Kurana nalazi se 41 redak o Isusu i Mariji. U Kuranu se toliko snažno brani Marijino djevičanstvo da se u četvrtoj knjizi prokletost Židova pripisuje njihovoj monstruoznoj kleveti protiv Djevice Marije.  

Fatima 

Marija je dakle za muslimane istinska Sajida ili Gospođa. Jedina ozbiljna konkurentica u njihovoj vjeri bila bi joj Fatima, kći proroka Muhameda. Ali nakon Fatimine smrti Muhamed je napisao: „Ti ćeš biti blagoslovljena među svim ženama u raju, ali nakon Marije.“ U raznim inačicama tog teksta Fatima je za sebe rekla: „Nadilazim sve žene osim Marije.“

To nas dovodi do druge važne činjenice: da se je Blažena Djevica u 20. stoljeću ukazala u malenu portugalskom selu značajna imena Fátima, tako da će ju svi naraštaji otada zvati Gospom Fatimskom. Budući da nebo ništa nikada ne čini bez osjećaja za finese i detalje, vjerujem da je Blažena Djevica Marija izabrala naslov Gospe Fatimske kao simbol i znak nade muslimanima i kao jamstvo da će oni koji joj iskazuju tako veliko poštovanje jednog dana prihvatiti i njezina božanskog Sina.

Dokaz u prilog tim tvrdnjama nalazimo u povijesnoj činjenici da su muslimani držali Portugal stoljećima pod svojoj vlašću. A kad su konačno istjerani, zadnji muslimanski vladar imao je prekrasnu kćer, koja je dobila ime po prorokovoj kćeri Fatimi. Katolički mladić zaljubio se je u nju i ona je zbog njega ostala nakon što su muslimani otišli te je prigrlila katoličku vjeru. Mladi muž bio je toliko zaljubljen u svoju zaručnicu da je promijenio ime mjesta u kojem su živjeli, nazvavši ga po njoj. A to je upravo ono isto mjesto u kojem se je Gospa ukazala 1917. godine, koje je na taj način neizravno povezano s Muhamedovom kćeri Fatimom.

Zadnji dokaz u prilog našoj tvrdnji jest odnos koji muslimani imaju prema fatimskim ukazanjima, a koji se najviše očituje u entuzijastičnu štovanju tzv. hodočasničkog kipa Gospe Fatimske koje su mu muslimani iskazali kad ga se je pronosilo Afrikom i Indijom. Muslimani su masovno dolazili na mise u čast Gospe, pa čak dopuštali i procesije i molitve pred džamijama, a u Mozambiku su se neki i obratili na kršćanstvo pred kipom Gospe Fatimske.  

Misionarska revnost

Misionari će u budućnosti sve više i više primjećivati da je njihov apostolat kod muslimana uspješan, i to zbog toga što govore o Fatimskoj Gospi. Marija je Isusov nagovještaj i donosi Krista ljudima prije nego što je on rođen. U apologetskom nagovoru uvijek je najbolje početi s onime što ljudi već prihvaćaju. A budući da muslimani štuju Mariju, katolički bi misionari trebali poći od širenja i razvoja te pobožnosti, s potpunim pouzdanjem da će Djevica Marija dovesti muslimane k svojemu Sinu. Ona je uvijek posrednicom, u smislu da nikada neće prihvatiti pobožnost prema sebi, nego će uvijek onoga tko je pobožan prema njoj usmjeriti prema svojemu božanskom Sinu. Kao što oni koji izgube pobožnost prema njoj potom izgube i vjeru u Isusovo božanstvo, tako i pobožnost prema njoj postupno dovodi do vjere u Isusa.

Mnogi od naših velikih misionara u Africi već su uspjeli otkloniti mržnju i gorčinu muslimana prema kršćanima svojim djelima milosrđa, osnivanjem škola i bolnica. Preostalo je još ukloniti zadnje predrasude, i to služeći se 41. glavom Kurana i ukazivanjem muslimanima da je ona preuzeta iz Lukina evanđelja te im na taj način dati do znanja da Marija ne bi nikako mogla biti najblagoslovljenija među svim ženama u nebu da nije rodila onoga koji je Spasitelj Svijeta. Ako su Judita i Estera Marijini pralikovi u Starom zavjetu, onda je prorokova kći Fatima Marijin postlik! Muslimani bi mogli to prepoznati, jer ako je Fatima iskazivala štovanje Blaženoj Djevici Mariji, činila je to samo zato što se ona razlikuje od svih žena na svijetu, a to ne bi bio slučaj da nije rodila Krista.

Autor: Fulton J. Sheen (The Catholic Gentleman)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)