Ovi termini su donekle fleksibilni: uvriježeno je mišljenje da ti termini podrazumijevaju život posvećen žrtvi i siromaštvu. No, iako sve vrste svećeništva mogu biti iste, njihovi pozivi nisu sasvim jednaki osim što im je svima zajednički život u služenju. Svećenik može biti monah ili redovnik ili „svjetovni“ (također se zove i dijecezanski), no svi pripadaju kleru.
Svećenik u Katoličkoj crkvi je čovjek koji je primio sakrament svetog reda i stoga se obvezuje slaviti svetu misu, ispovijedati, davati oprost i druge sakramente „in persona Christi“ te obavljati pastoralne, a ponekad i upravne poslove.
Svećenik može biti povezan s određenom biskupijom ili vjerskim redom ili monaškom kućom (opatijom ili samostanom). Svi svećenici, bilo dijecezanski bilo redovnički ili monaški, svojim se poglavarima zavjetuju na celibat i poslušnost:
- Dijecezanski svećenik obećava poslušnost svojem biskupu.
- Svećenik redovnik (kao što je dominikanac ili franjevac) zavjetuje se na poslušnost svojem poglavaru, koji se obično naziva „provincijal“.
- Svećenik monah zavjetuje se na poslušnost svojem opatu (ako živi u opatiji) ili prioru (ako živi u samostanu).
Dijecezanski svećenici ne polažu zavjete (ili obećanja) na siromaštvo i mogu posjedovati i nasljeđivati imovinu.
Svećenici koji su se zavjetovali vjerskom redu (kao franjevci, dominikanci itd.) ili monastička zajednica (kao benediktinci ili cisterciti) zavjetuju se na siromaštvo i svojim poglavarima predaju prihod koji ostvaruju svojim radom. Tako dominikanski svećenik koji piše knjige i njihovom prodajom ostvaruje prihode, te će prihode predati Redu propovjednika. Trapistički svećenik – pisac će svoje prihode predati svojem opatu ili prioru na dobrobit cijele zajednice.
Riječ „fratar“ dolazi od riječi fraire (iz srednjovjekovnog provansalskog jezika) i značenje joj je „brat“. Riječ je nastala osnivanjem prosjačkih redova (koji putuju/propovijedaju) u kasnom Srednjem vijeku i to uglavnom redova sv. Franje Asiškog i sv. Dominika (Red propovjednika ili „dominikanci“). Ovi „novi redovnici“ više nisu bili vezani uz samostane, već su išli među ljude kako bi propovijedali i molili, podučavali i služili bolesnima.
Svećenik koji pripada prosjačkom redu je također fratar; svećenik koji pripada samostanskoj zajednici (kontemplativnoj/hospicijskoj) je također monah. Ali monasi i fratri ne moraju biti svećenici. Neki monasi i fratri shvaćaju svoj poziv kao svećenički zadovoljavajući se da jednostavno budu braća unutar svojeg reda ili zajednice, ali ne bivaju zaređeni za svećenike.
Riječ „monah“ dolazi iz latinske riječi monachus, riječi kojom su se nazivali pustinjaci i čiji se korijen nalazi u riječi „samoća“. Povezana je s pojavom prvih iskustava kontemplativnih muškaraca i žena kao što su Pustinjski oci i majke. Sv. Benedikt iz Nursije (480.-547.) smatra se osnivačem zapadnog monaštva.
I naposljetku, svećenik ne mora biti niti „svjetovni“ niti „fratar“ niti „monah“, no on je još uvijek redovnik. Isusovački svećenik (iz Družbe Isusove) ili pavlinski svećenik (iz Reda sv. Pavla) ili salezijanski svećenik (iz Družbe sv. Franje Saleškog poznatih kao Don Boscovi salezijanci) u potpunosti je svećenik i položit će iste zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti svojim poglavarima baš kao i fratri i monasi: no oni su jednostavno svećenici svojih pojedinih družbi.
Izvor: Aleteia
Prijevod: M.R.
