Foto: Ryan Crane/US Air Force/SIPA
15. kolovoza 2015. prijatelji iz djetinjstva, Anthony Sadler, Alek Skarlatos i Spencer Stone, bila su tri obična Amerikanca na putovanju Europom. Namjeravali su ostati dan duže u Amsterdamu, ali su se u zadnji tren predomislili i ušli u brzi vlak za Pariz. Nisu očekivali da će u vlaku naići na naoružanog muškarca koji će pucati na njih.
U vlaku je bilo 554-ero putnika. Svi su bili ugroženi kad je napadač zapucao. Nije bilo vremena za oklijevanje. Stone je navalio na napadača i oborio ga na pod uz pomoć Sadlera i Skarlatosa te je bio svladan i njegov napad spriječen.
Napadač je bio Ajub El-Kazani, marokanski državljanin, kojeg su imala pod prismotrom tajne službe više europskih država. Bio je naoružan raznim oružjem, čak i kalašnjikovom, automatskim pištoljem i britvama. Međutim tri Amerikanca i jedan Britanac koji im se je pridružio, Chris Norman, zaustavili su El-Kazanija prije nego je njegov napad završio fatalno. Stone je zadobio teške ozljede te je trebao operaciju. Ali sve je moglo biti puno gore.
U to je vrijeme Sadler bio student na Državnom sveučilištu u Sacramentu, Kalifornija, dok su Skarlatos i Stone bili profesionalni vojnici. Bili su prijatelji iz srednje škole. U međuvremenu je Clint Eastwood snimio i film o toj trojci, naslovljen 15:17 za Pariz. U filmu oni glume sami sebe, uprizorujući cijeli odgađaj od početka do kraja. Film se očekuje u kinima širom svijeta 9. veljače.
CNA je nedavno intervjuirao Sadlera, Skarlatosa i Stonea. Donosimo cijeli intervju, prilagođen pisanoj formi.
Možete li nam reći štogod o svojoj vjeri i kakav ona ima utjecaj na vaše živote?
STONE: Odgojen sam u kršćanskoj obitelji. Uvijek smo išli zajedno nedjeljom na misu – moja mama, moj brat, sestra i ja, a također i srijedom uvečer. Cijeli svoj život vjerujem [u Boga]. Bog je za mene netko tko je uvijek sa mnom, tko me prati i čuva u svakoj situaciji, bila ona dobra ili loša. Tako i piše u Bibliji. On neće dopustiti da ti se dogodi nešto s čim se ne možeš nositi. Mislim da sam toga bio svjestan i u vlaku. Nisam možda mislio: ‘Bog me čuva’, ali sam znao da je tako. Imao sam prigodu učiniti nešto dobro. Vjerujem da su to trenutci u kojima se Bog služi nama ako mu se predamo. I bila mi je čast učiniti nešto tako vrijedno.
SADLER: Cijeli život idem u crkvu. Moj otac je pastor. Postao je pastor tek dok sam ja odrastao, ali oduvijek smo bili baptistička vjernička obitelj. Išli smo u crkvu svake nedjelje i na sva ostala bogoslužja. Moja obitelj je kršćanska, vjernička, i tako sam odgojen. I uvjeren sam da je tog dana u vlaku Bog stavio svoju ruku na nas, jer toliko je toga moglo poći loše za nas. I to što je sve završilo kako je završilo, to je Božje djelo. Ne može biti drugačije. Gledajući danas unatrag, svjestan sam da smo znali da je njegova ruka na nama, jer bili smo savršeno mirni dok smo učinili ono što smo učinili tog dana. Danas, kada razmišljam o tom danu, znam odakle dolazi ta mirnoća. I zahvalan sam mu što je stavio svoju ruku na nas tog dana.
SKARLATOS: Odrastao sam u blizini Spencerove obitelji. Dugo vremena išli smo u istu crkvu. Sva trojica upoznali smo se u kršćanskoj školi. Otkada znam za sebe, išao sam u crkvu. Ako pogledamo statistike onoga što se je dogodilo, izgledi da nam se dogodi teroristički napad bili su astronomski, kao i izgledi da ga preživimo – da ga preživimo i još da budemo ni koji će ga zaustaviti. Previše je tu slučajnosti. Izgledi da nam se dogodi upravo takva situacija previše su nevjerojatni da bi se pretpostavilo da je to sve bila puka slučajnost, pogotovo ako se uzme u obzir to da smo razmišljali da ostanemo u Amsterdamu još jedan dan ali ipak nismo. Onda činjenica da smo zamijenili mjesta iz drugoga u prvi razred. Bilo je toliko ključnih sitnica da ih se svih ne možemo ni sjetiti, a sve su nas one dovele na to određeno mjesto u određenom trenutku. Za mene je to previše da bi bilo slučajno. Bog je imao svoje prste u tome. Jer da nije bilo tako, mi danas ne bismo bili ovdje.
Kako je vaša vjera utjecala na ono što ste učinili u vlaku? Što vas je nagnalo da postupite tako hrabro usprkos evidentnoj opasnosti?
SADLER: Bili smo samo posude u Božjoj ruci. Ni ne znam gdje sam uzeo kutiju prve pomoći, ali nekako se je našla u mojim rukama. Alek je pregledavao cijeli vagon. Spencer je vidio da netko krvari i dopuzao do njega. Jesmo li to sve planirali? Ma uopće nismo razmišljali! Samo smo bili oruđe kojim se je Bog poslužio.
STONE: Kako je sve dobro ispalo, pomislili biste da smo to isplanirali. Uistinu smo preuzeli nadzor nad vlakom. Nikada u životu nisam se osjećao mirnije. U tom sam trenutku točno znao što mi je činiti. Kao da me je netko gurnuo u to. Znao sam da moram to učiniti i nešto veće od mene me je vodilo. Valjda zato još ni sada ne znam kako sam to izveo. Ne znam kao sam mogao to učiniti tako brzo. A inače sam spor!
Kakvo je bilo vaše iskustvo snimati 15:17 za Pariz i ponovo proživjeti te trenutke u vlaku?
STONE: Bilo je ludo kad smo snimali scenu Markova krvarenja. Samo sam onda osjetio kao da ponovo to prolazim, jer je sve bilo jednako do zadnjeg detalja. Ista količina krvi, ista odjeća. To je vjerojatno bio najpotresniji trenutak za mene.
SKARLATOS: To je svakako pomoglo da se uživimo. Morali smo se prisjetiti kako je sve točno bilo onog dana. Ne znam za druge, ali u meni je to izazvalo adrenalinski šut i proživljavao sam iste emocije kao i onog dana u vlaku.
SADLER: To samo pokazuje koliko su detalji važni, poput iste odjeće, istih ljudi, željezničkog osoblja, svega. Zbog tog je sve bilo autentično.
Kako očekujete da će gledatelji doživjeti film?
SADLER: Htio bih da ga doživite kakav uistinu jest. Da smo se nas trojica običnih momaka našli u neobičnoj, ludoj situaciji. I da smo reagirali onako kako smo reagirali onog dana samo zbog našeg prijateljstva te da je najvažnije ono što je u pozadini svega. Volio bih da svi budu potaknuti da kao ljudi, kao obični ljudi, također učine nešto veliko. Da povjeruju da su moguće stvari za koje prije nisu ni mislili da su moguće.
STONE: Želim da gledatelji prepoznaju u našoj priči da smo mi mislili da nemamo nikakve šanse. Ja sam bio mislio da ću umrijeti. Mi smo samo obični ljudi. Sasvim obični momci.
Kako je vaše iskustvo sa snimanja filma utjecalo na vašu budućnost? Je li promijenilo vaš način života, je li vas čemu naučilo?
SKARLATOS: Mislim da nas je film poučio mnogo o nama samima. U samom smo procesu snimanja otkrili mnogo toga o sebi, o našem prijateljstvu, kako smo povezani. Ja sam osobno naučio iz filma da se ne bojim novih stvari u životu. To je izliječilo mnoge moje strahove, čak i onaj od javnog nastupanja. Znate, ako mogu preživjeti teroristički napad, onda ništa drugo u životu nije usporedivo s time.
STONE: Uistinu smo mnogo naučili jedni o drugima posljednje dvije godine. Poznajemo se cijeli život, ali većinu vremena nismo bili zajedno, idući razdvojenim putevima i različitim cestama. U nekom smo smislu naučili mnogo jedan o drugome sada, u odrasloj dobi, upravo po iskustvu koje smo zajedno doživjeli. Poznajemo se, ali sad se i stvarno poznajemo. I sad smo zauvijek povezani po tom iskustvu.
SADLER: Za mene je to bio prvi put u životu da sam se osjećao da idem pravim putem. Bio sam zadnja godina na koledžu i nisam znao što i kamo dalje. A onda se je dogodio taj napad i sve što je potom uslijedilo posljednje dvije godine, snimanje filma i sve ostalo. Osjećam se kao da sam konačno na putu na koji sam trebao stići. Ne znam što slijedi dalje, ali ostvarujem plan koji je za mene zadan. To je dobar osjećaj i imam povjerenje da idem pravim putem.
Autorica: Maggie Maslak (Catholic News Agency)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
