Foto: Shutterstock
Učiteljstvo
Kad bismo nekome tko ne zna ništa o kršćanstvu rekli da imamo obred koji je toliko dragocjen i važan da se neopravdani izostanak s njega smatra teškim ili čak smrtnim grijehom (zbog kojeg se, ako se ne ispovjedi, odlazi u pakao), ta bi osoba gotovo sigurno htjela znati barem nešto od ovoga:
- zašto je taj obred toliko silno važan
- što se na tom obredu događa
- kako se osjećamo kad mu prisustvujemo
- razmišljamo li o njemu još dugo nakon što završi
- kako taj obred utječe na naše živote
- je li istina da na tom obredu zaista susrećemo živoga Boga; vidimo li ga; čujemo li ga; kako je biti u njegovu stvarnom prisustvu…
Zašto mu recitiramo, a ne obraćamo mu se kao prisutnom živom Bogu? Ako Bog govori nama, zašto sa Svete Mise odlazimo bez njegovih riječi u srcu – kao da nam nije rekao ništa?
Ako je Sveta Misa uistinu toliko važna, zašto o njoj tako malo govorimo, zašto smo njome tako malo oduševljeni; konačno, zašto je ne cijenimo toliko da si ne damo truda maksimalno se za nju pripremiti kako bismo u njoj sudjelovali što djelatnije i plodonosnije? Ako na Svetoj Misi govorimo Bogu, zašto mu recitiramo, a ne obraćamo mu se kao prisutnom živom Bogu? Ako Bog govori nama, zašto sa Svete Mise odlazimo bez njegovih riječi u srcu – kao da nam nije rekao ništa?
Zdrav razum
Sveta Misa je satkana od velikog broja najrazličitijih molitava, od slušanja Božje riječi i od izgovaranja riječi Bogu, a vrhunac joj je blagovanje Isusova tijela i krvi u pričesti, vrhunac joj je potpuno sjedinjenje s Isusom, Bogočovjekom, Isusom spasiteljem i otkupiteljem, Isusom liječnikom, Isusom tješiteljem i osloboditeljem. Zašto onda tako malo vjernika katolika prisustvuje Svetoj Misi? Zašto tako malo nas katolika odlazi na Misu s vjerom, s nadom, sa zahvalnošću, s iščekivanjem onoga što će nam Bog reći i što će za nas učiniti?
Zar stvarno doživljavamo trojedinog Boga: Isusa, Oca i Duha Svetoga kao neko pogansko božanstvo kojemu trebamo izgovarati čarobne formule kojima ćemo ga udobrovoljiti da nas ne kažnjava?!
Možda samo zato jer nismo povjerovali? A kako ćemo povjerovati ako ne vidimo nekoga tko vjeruje, nekoga tko razumije, nekoga tko od Svete Mise stvarno živi?
Kako bi bilo lijepo vidjeti župnika koji Svetu Misu započinje sa živim iščekivanjem, župnika koji ne recitira već svaku riječ izgovara Bogu s razumom i srcem, župnika koji se, nakon što se je pričestio, na nekoliko minuta izgubi u Bogu. I onda dođe za oltar i kaže: „Oprostite, malo sam se zanio. Jednostavno nisam mogao prestati zahvaljivati i slaviti ga!“ Ne bismo li i mi poželjeli isto?
Ponekad se pitam ne vrijeđamo li Boga svojim recitacijama?! Ako smo stvoreni na njegovu sliku i priliku, ako je on naš Otac, ako je Isus stvarno onakav kakvim ga evanđelja opisuju, kako mu se usuđujemo obraćati pukim recitiranjem formula za koje se nismo potrudili niti da ih razumijemo niti da ih u srcu prihvatimo?! Zar stvarno doživljavamo trojedinog Boga: Isusa, Oca i Duha Svetoga kao neko pogansko božanstvo kojemu trebamo izgovarati čarobne formule kojima ćemo ga udobrovoljiti da nas ne kažnjava?!
Možemo svojoj djeci govoriti o Misi i možemo im biti primjer, no ako ona to o čemu im pričamo ne vide u svećeniku koji predvodi euharistiju, puno ćemo teže u tome uspijevati
Mi roditelji možemo svojoj djeci govoriti o Misi i možemo im biti primjer, no ako ona to o čemu im pričamo ne vide u svećeniku koji predvodi euharistiju, puno ćemo teže u tome uspijevati. Ima, hvala Bogu, i lijep broj župa u kojima sve vrvi od vjernika, u kojima je sve puno školske djece. Primijetio sam da u tim župama svećenik ne recitira, već se stvarno razumom i srcem obraća Bogu, bez potrebe da u tim formulama išta sadržajno promijeni. A svako dijete itekako vidi razliku između recitacije i stvarne komunikacije.
Možemo li biti toliko ponizni da sami sebi priznamo da naš Bog nije Bog čarobnih formula? Pa čak nam je i Očenaš dao u dvije različite varijante a Crkva je čak napravila i treću koju sada molimo!
Ako je Bog ljubav i ako je pravedan, a jest, onda ne ispunja točno teološki sročene molitve, već one molitve koje izlaze iz istinske vjere i želje srca
Siguran sam da se milijuni vjernika slažu s ovime što sam napisao, no bojimo se to reći na glas kako ne bismo povrijedili one koje zaista ljubimo: naše svećenike. Nitko od nas nikome ništa ne zamjera, jer nitko od nas ne zna zašto je to i otkad je sve to tako, no ipak se u srcu potajno nadamo da će se netko stvarno zamisliti i konačno shvatiti ono što naša djeca već znaju (Isus je rekao da bismo svi trebali biti poput njih): prvo, ako je Bog ljubav i ako je naš Otac, a jest, onda nas itekako sluša i ne želi s nama komunicirati recitiranjem (da ne upotrijebim Isusov izraz: blebetanjem); i drugo, ako je Bog ljubav i ako je pravedan, a jest, onda ne ispunja točno teološki sročene molitve, već one molitve koje izlaze iz istinske vjere i želje srca.
Ako ćemo se toga držati, onda će Sveta Misa, barem za nas, uistinu biti najsvetiji događaj na svijetu i nećemo je nikako htjeti propustiti.
Isus je htio biti i ostati sa svojima za koje je trpio, umro i uskrsnuo i zato je ustanovio taj divni dar
o. Antonio Mario Čirko: Već kao dječak imao sam milost da živim Svetu Misu
Autor: Josip Lončar; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
