Svjedočanstva

SVJEDOČANSTVO PEDIJATRIJSKOG ONKOLOGA

DJEVOJČICA OBOLJELA OD RAKA LIJEČNIKU OBJASNILA ŠTO JE SMRT „Do danas nisam našao bolju definiciju“ „Moja majka ponekad izlazi iz sobe kako bi potajno plakala u hodniku. Kada umrem, mislim da ću joj nedostajati, ali ne bojim se smrti. Nisam rođena za ovaj život!“

Foto: Shutterstock


 

Onkolog Rogerio Brandao susreo se s mnogim pacijentima, no jedno posebno dijete mu je promijenilo život i pogleda na smrt i čežnju za onima koji su preminuli.

„Kao onkolog s 29 godina profesionalnog iskustva, mogu reći da sam se mijenjao i narastao prolazeći kroz tragedije koje su se događale mojim pacijentima. Ne znamo dokle možemo ići, koje su nam granice, sve dok se ne nađemo u teškoj situaciji. Tada shvatimo da smo sposobni nadići vlastita očekivanja“, kaže Rogerio, a prenosi hkm.hr.

Imam draga sjećanja iz rada u onkološkoj bolnici u Pernambucu, gdje sam započeo svoju profesionalnu karijeru. Počeo sam posjećivati djecu u bolnici te sam se tamo zaljubio u pedijatrijsku onkologiju.

Kada se rodila moja kći, postalo mi je vrlo teško vidjeti koliko djeca pate

Svjedočio sam mnogim tragedijama, nevine mlade žrtve koje su umrle od raka. Kada se rodila moja kći, postalo mi je vrlo teško vidjeti koliko djeca pate. Sve dok se nije pojavio jedan anđeo!

…ali nikad nisam vidio tog malog anđela kako odustaje…

Bila je to 11-godišnja djevojčica, iscrpljena uslijed brojnih terapija koje je primala dvije godine, iscrpljena injekcijama i svim problemima koje sa sobom nose terapijski programi i radijacija. Ali nikad nisam vidio tog malog anđela kako odustaje. Vidio sam ju mnogo puta kako plače i strah u njenim očima, ali to je samo ljudsko!

Jednoga dana sam došao ranije u bolnicu i našao ovog malog anđela samog u sobi. Upitao sam ju gdje joj je majka. Čak i danas ne mogu prepričati njen odgovor, a da me ne obuzmu emocije.

Nisam rođena za ovaj život!

„Moja majka ponekad izlazi iz sobe kako bi potajno plakala u hodniku. Kada umrem, mislim da ću joj nedostajati, ali ne bojim se smrti. Nisam rođena za ovaj život!”

„A što za tebe predstavlja smrt?” upitao sam ju.

„Jednog ću dana zaspati i moj će Otac doći po mene…“

„Kada smo maleni, ponekad zaspimo u krevetu svojih roditelja, a ujutro se budimo u vlastitom krevetu, i nije nam isto, zar ne?” Prisjetio sam se svojih kćeri koje su tada imale šest i dvije godine i upravo su to činile. „To je upravo tako. Jednog ću dana zaspati i moj će Otac doći po mene. Probudit ću se u Njegovu domu, u svom pravom životu!”

„A mojoj ću mami nedostajati”

Bio sam iznenađen, ostao sam bez riječi. Šokirala me zrelost duha koju je to dijete posjedovalo zbog proživljene patnje.

„A svojoj ću mami nedostajati”, nadodala je.

Potresen, pokušao sam zadržati suze dok sam ju upitao: „A što tebi znači kada nekome nedostaješ, kada čezneš za nekim?”

„Čežnja je ona ljubav koja ostaje u tebi”.

Do danas, s 53 godine, nisam našao bolju, izravniju i jednostavniju definiciju za „čežnju”: ljubav koja u nama ostaje.

Kada padne noć, znam vidjeti zvijezdu koju nazivam „Moj anđeo”, koja sjaju na nebu.

Ovaj mali anđeo nas je napustio prije mnogo godina, no dao mi je veliku pouku i pomogao mi je poboljšati vlastiti život, u nastojanju da budem nježniji prema svojim pacijentima, da budem čovjek, da promislim o svojim vrijednostima. Kada padne noć, znam vidjeti zvijezdu koju nazivam „Moj anđeo”, koja sjaji na nebu.

Mislim da je u svom novom, vječnom domu prava, blistajuća zvijezda.

Hvala ti, anđeliću, za tvoj život, za lekcije koje si me naučila, za tvoju pomoć. Kako li je lijepo čeznuti!

Izvor: hkm.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh