Dogovor je bio da ih se kroz unaprijed inscenirane situacije, npr. svađe, povrede, podmetnuti ljubavnici, izdaja… dovede u afektivno stanje, stanje pomahnitalosti, ljutnje i bijesa

Ne poznajemo sami sebe. Postoje eksperimenti koji to dokazuju. Stručnjaci su provodili ispitivanje koje je obuhvaćalo ljude različite dobi i različitih nacija. Dogovor je bio da ih se kroz unaprijed inscenirane situacije, npr. svađe, povrede, podmetnuti ljubavnici, izdaja… dovede u afektivno stanje, stanje pomahnitalosti, ljutnje i bijesa kako bi se mogle zabilježiti njihove psihičke i fizičke manifestacije, odn. reakcije.

Tijekom ispitivanja, svatko je ustvari reagirao onako kako jest. A postavljene kamere i mikrofoni su do najmanjih detalja sve to fino zabilježili. Dogovor je također bio da se svi učesnici eksperimenta nakon izvjesnog vremena nađu zajedno sa stručnjacima kako bi pregledali audio i videosnimke svojih reakcija i da ih prokomentiraju.

Nitko nije mogao prepoznati sebe. „To ja?! Ma daj! Ma nema šanse da sam to ja!“ To je jako zanimljivo, gledati kako se naš ego brani, negira, poriče. To je naša prva linija obrane, tu smo najžešći

Pogodite koja je bila prva reakcija, prvi rezultat? Nitko nije mogao prepoznati sebe. „To ja?! Ma daj! Ma nema šanse da sam to ja!“ To je jako zanimljivo, gledati kako se naš ego brani, negira, poriče. To je naša prva linija obrane, tu smo najžešći: „Šta ja znam?! Ja se ne sjećam, nemam pojma, šta mi sad to pokazuješ? Ko da ja znam šta je to bilo!“ Kao da uopće nisam ja u pitanju.

„Ja sam se tako ponašao, to je incident, ali to nisam ja. Ja sam ti inače jako dobar. Povremeno mogu ubiti 10 ljudi, 20, ugušit 5 ljudi, zabit se u nekog svojim autom kad mi digne tlak, opsovat nekom mater; to su samo incidenti. Inače, ja sam potpuno normalna i smirena osoba“.

Tu je interesantno to što su kamere zabilježile tvoju facu, čovječe, to si ti i tvoj glas se čuje. I tek nakon određenog vremena, razgovora, ljudi su počeli priznavati da su glas koji se čuje i lik koji se vidi, ustvari njihovi. Ali što se reakcija tiče, gotovo svi su odgovorili isto: „Da, to jesam ja, ali ja sam tako reagirao zbog toga što blablabla!“ I navedu 100 razloga kako bi sebe opravdali. To je samoopravdavanje. To je za njih ustvari bio incident: „Ja sam se tako ponašao, to je incident, ali to nisam ja. Ja sam ti inače jako dobar. Povremeno mogu ubiti 10 ljudi, 20, ugušit 5 ljudi, zabit se u nekog svojim autom kad mi digne tlak, opsovat nekom mater; to su samo incidenti. Inače, ja sam potpuno normalna i smirena osoba“.

Nije bio problem u tome kako su oni reagirali, nego u tome što nitko ne želi prihvatiti negativnu sliku o sebi

To je istina o nama. Mi smo bića, samoopravdavajuća bića, koja imaju lažnu i romantiziranu sliku o sebi i, još se uz to, želimo sviđati drugim ljudima. Jer, koji je bio problem u ovome eksperimentu? Nije bio problem u tome kako su oni reagirali, nego u tome što nitko ne želi prihvatiti negativnu sliku o sebi. Svi si zamišljamo da smo dobri i želimo da tako i drugi ljudi misle o nama. Ali istina o nama uopće nije takva. Ona je drugačija. Zato teško priznajemo svoje slabosti, svoje mračne strane i kad smo s njima suočeni, ili napadamo, ili smo povrijeđeni, povlačimo se u depresiju.

Teško priznajemo svoje slabosti, svoje mračne strane i kad smo s njima suočeni, ili napadamo, ili smo povrijeđeni

Znači, živimo u zajedništvu, i slabosti moje ili tvoje se vide iz aviona. Ako mi čak ni to što se vidi iz aviona ne možemo priznati, kako ćemo onda priznati bilo što drugo?

Ovo nam pomaže, zato što nas skidanje maski i razotkrivanje naše umišljenosti ustvari približava Isusu. Isus je Svjetlo, kaže Biblija, i nikakve tame nema u njemu. Što to znači?

Isus nikad neće podržavati fantaziju koju si ti stvorio o sebi, o svojoj ženi, o svojoj djeci, kako imaš prelijepu obitelj, slatku obitelj, kako ste vi svi složni, kako je lijepo ovo društvo u kojem živimo, kako postoji puno humanih ljudi. Isus nikad takvu fantaziju neće podržavati jer je naša fantazija opijat koji nas čini ludima pred Bogom

To znači da Isus nikad neće podržavati fantaziju koju si ti stvorio o sebi, o svojoj ženi, o svojoj djeci, kako imaš prelijepu obitelj, slatku obitelj, kako ste vi svi složni, kako je lijepo ovo društvo u kojem živimo, kako postoji puno humanih ljudi. Isus nikad takvu fantaziju neće podržavati jer je naša fantazija opijat koji nas čini ludima pred Bogom. Razumijete?

Mi svi glumimo u životu, je li tako? Imamo maske za ovu priliku, za ovu nepriliku i tako dalje. I kad je čovjek svjestan da on ima maske, onda ti znaš da je on normalan

Na primjer, prirodno stanje čovjeka koji ne živi s Bogom je shizofrenija. Mi svi glumimo u životu, je li tako? Imamo maske za ovu priliku, za ovu nepriliku i tako dalje. I kad je čovjek svjestan da on ima maske, onda ti znaš da je on normalan. Jer on prepoznaje da je tamo odglumio nešto. I ti kažeš: „Super. Ovaj čovjek je stvarno okej“. Ali kad čovjek nije svjestan da ima maske, on je stvarno bolestan.

„Pa di ja glumim? Ja ne mislim da glumim.“ Ma glumiš u sto situacija. Evo, dat ću ti jednu, recimo, raspoloženje svi odglumimo barem 10 puta dnevno. „Kako si?“ „Dobro sam“, kažem s osmijehom broj 6, i glumim, čovječe, samo da te skinem s dnevnog reda; uopće nisam dobro, ali…

„Pa di ja glumim? Ja ne mislim da glumim.“ Ma glumiš u sto situacija. Evo, dat ću ti jednu, recimo, raspoloženje svi odglumimo barem 10 puta dnevno. „Kako si?“ „Dobro sam“, kažem s osmijehom broj 6, i glumim, čovječe, samo da te skinem s dnevnog reda; uopće nisam dobro, ali mi se ne da pokazivati sad da sam loše jer ćeš me onda pitati što mi je, onda ćeš me poslije zvat, slat ćeš mi SMS-ove. Skinem te odmah takvim osmijehom, kažem: „Super sam, nikad nisam bio bolje“, okrenem se, idem doma i super, ja sam odglumio.

Ja sam glumac. I to je normalno, dokle? Dok ne dođemo na Svjetlo. A kad stanemo na Isusovo svjetlo, sve se mijenja. Na tom Isusovu Svjetlu – On je Svjetlo – otkrivamo istinu o tome tko smo mi i istinu o tome tko je On

Znači, ja sam glumac. I to je normalno, dokle? Dok ne dođemo na Svjetlo. A kad stanemo na Isusovo svjetlo, sve se mijenja. Na tom Isusovu Svjetlu – On je Svjetlo – otkrivamo istinu o tome tko smo mi i istinu o tome tko je On. Jeste li to znali? E, sad, većina ljudi bi došla u crkvu i htjela bi otkriti istinu o tome tko je On. Ali ne možeš otkriti istinu o tome tko je On, a da istovremeno ne otkriješ istinu o tome tko si ti.

Znate li zašto većina ljudi ostaje u tami? Zato što ne žele otkriti istinu o tome tko su oni. I onda ću radije ostati u tami nego da vidim kako ja stvarno izgledam u Božjim očima

Znate li zašto većina ljudi ostaje u tami? Zato što ne žele otkriti istinu o tome tko su oni. I onda ću radije ostati u tami nego da vidim kako ja stvarno izgledam u Božjim očima. Kad staneš na Svjetlo, Isus će ti se otkrit, kad se otkrio i Petru, a koje su bile njegove prve riječi? „Udalji se od mene jer sam grešan.“

Nije mogao podnijeti tu blizinu, a to jako mali broj ljudi želi doživjeti, i onda radije: „Nemoj Ti, budi radije tamo negdje, aleluja. Slava Isusu na nebu, a na zemlji ono što stvorimo, tako će nam biti“. Istina o tome tko smo mi će nas ubiti. I to je cilj…

Nije mogao podnijeti tu blizinu, a to jako mali broj ljudi želi doživjeti, i onda radije: „Nemoj Ti, budi radije tamo negdje, aleluja. Slava Isusu na nebu, a na zemlji ono što stvorimo, tako će nam biti“. Istina o tome tko smo mi će nas ubiti. I to je cilj. Zato ona i postoji, da nas ubije, ona nas treba ubiti. A istina o tome tko je On, će nas ponovno podići i oživjeti. Tako se obistinjuje ona izreka: „Tko umre, živjet će“. Jer stari čovjek mora umrijeti. Ta slika, ta priroda, mora umrijeti, da bi se Krist kroz nas proslavljao. Tako je Pavlovo svjedočanstvo možda savršena ilustracija ove istine.

Dok god ne oslijepiš za ono što ti misliš, nikad nećeš progledati u onome što Bog misli

On je jahao svog konja i išao je svojim putem umišljenosti i kaže da ga je Krist obasjao svojim svjetlom i Pavao je pao na pod. I fizički je oslijepio. Znači njegova fantazija o tome da je revan, da je pobožan, da je pravedan, sve se raspalo, bio je potpuno izgubljen. Zašto je fizički oslijepio? Zato da bi mogao progledati duhovno. Jer dok god ne oslijepiš za ono što ti misliš, nikad nećeš progledati u onome što Bog misli. I apostol Pavao je bio totalno zbunjen. Sve se raspalo. Koliko je Krist dana bio u grobu? Tri dana. Treći dan je uskrsnuo. Apostol Pavao nije ništa jeo ni pio tri dana, treći dan je Bog poslao nekog učenika po imenu Ananija, koji je došao kod Pavla, stavio ruke na njega i rekao: „Brate Pavle, Isus koji ti se objavio poslao me da ti se otvore oči i da se napuniš Duha Svetoga“.

Tako ga je Bog podigao u novi život. Ali ga je prije toga suočio s onim tko je on bio. I to je šok

Tako ga je Bog podigao u novi život. Ali ga je prije toga suočio s onim tko je on bio. I to je šok. Znači, sebe ne poznamo. Još manje poznamo druge ljude koje mislimo da poznamo. „Ma ona ti je baš super osoba. On ti je jako dobar.“ I onda se dogodi, ne daj, Bože, ali često, ubojstvo, samoubojstvo, prijevara, izdaja, povreda, bilo što. I onda smo u šoku. „Kako je mogao? Kako je mogla? A ja sam joj vjerovao. Nikad u životu to ne bih rekao za njega. A bio je tako dobar. A bio je tako miran. A bio je tako pristojan (poslije je ubio 5 ljudi, ali nema to veze).“ Vidite o čemu se radi? Radije ćemo se išćuđavati nad tim kako je netko nešto mogao napraviti nego da priznamo da smo imali potpuno pogrešnu sliku o toj osobi ili, još bolje, da je uopće nismo niti poznavali. Meša Selimović je to tako dobro opisao: „Do kraja života upoznat ću mnoge ljude, i nikad ih neću upoznati“. To je istina.

Kad se nešto dogodi izvan naših kutija, mi te događaje doživljavamo kao prijetnju, kao napad, kao nešto čudno, bježimo od toga, skrivamo se, a ako nam se želi približiti netko tko se ne uklapa u našu sliku, mi ga tretiramo kao potpunog stranca, čudaka, čovjeka kojem uopće ne vjerujemo…

Ne poznamo sebe, još manje poznamo druge, i onda dođemo u crkvu i, zamislite ovo: odjednom poznamo Boga i sve što se o Bogu može znati. 100 posto smo uvjereni da sve znamo o Bogu. Nije li to ‘fenomenalno’?! Jeste li kada razmišljali o toj svojoj gluposti koja vam postoji u glavi: da poznamo Boga i da znamo sve što se o njemu može znati? Čak se svađamo o tome tko je Bog, kakav je Bog, gdje je Bog, što on radi, gdje on radi, kada on radi, kako radi. Spremni smo ubiti u to ime, negdje su ljudi spremni i ubiti za to. Spremni smo se mrziti oko toga tko je Bog i kakav je Bog. U najmanju ruku spremni smo se razići sa svima koji ne razmišljaju kao i mi. I kad te netko pita: „Pa zašto ste se razišli?“, ti kažeš: „Zbog revnosti. Ja čuvam istinu. Ja sam zaštitnik istine“. Mi smo tako smiješna bića, koja žive u svojim malim kutijama stvarnosti, u svojim slikama stvarnosti, daleko od stvarnosti – to nema veze sa stvarnosti, i koja misle da sve znaju, a ništa ne znaju. I kad se nešto dogodi izvan naših kutija, mi te događaje doživljavamo kao prijetnju, kao napad, kao nešto čudno, bježimo od toga, skrivamo se, a ako nam se želi približiti netko tko se ne uklapa u našu sliku, mi ga tretiramo kao potpunog stranca, čudaka, čovjeka kojem uopće ne vjerujemo. Mislite li da u Bibliji slučajno postoji zapovijed: „Ljubite stranca u svojoj sredini?“ Recimo, ja i Mile se poznamo 25 godina, Robi i ja i više… Pa ne mogu ja otvoriti nove perspektive u tvome životu, mi se već poznamo, čovječe! Možda mogu nešto malo. Jedini tko može otvoriti potpuno nove perspektive u tvom životu je stranac, kojeg nikad nisi vidio! A ne možeš ga nikad niti vidjeti ako ga ne ljubiš i prihvaćaš u svojoj sredini…

Nastavak propovijedi možete poslušati ovdje:

Predavanja iz Evanđeoske pentekostne Crkve Hosana iz Pule pratimo na njihovu kanalu na Youtubeu, ovdje.

Stranica Hosane > EPC Hosana Pula

Book.hr

Foto: Willyam Bradberry; Shutterstock