Foto: Art Stocker, Shutterstock
Nemoguće je prihvatiti život ako ga se ne razumije. Još je manje moguće prihvatiti trpljenje ako ga se ne shvaća. U trenutku kada je Job shvatio zašto ga je spopala nevolja, bio je oslobođen. O tome čitamo tek na kraju Knjige o Jobu. Bog ga je uzvisio tek onda kada je shvatio zašto je bačen u ponor očaja. Neobično je to i vrijedno za upamtiti; Job je oslobođen u onom trenutku kada je iz sveg srca prihvatio sve što ga je zadesilo, sve što mu se dogodilo; kada je prihvatio da nije onakav kakvim se smatrao; kada je prihvatio sebe – kao gubavca.
Neprihvaćanje nas dovodi do još dubljeg pada
Nije nam tako jednostavno pomiriti se s mnoštvom svojih grijeha, s bijedom naših kušnji, s truleži skrivenoj u našim osjećajima. Neprihvaćanje nas dovodi do još dubljeg pada, do još veće truleži. Razumjeti i prihvatiti… Svaki bi htio vidjeti samo jedno – da nije trulež, buntovnik, grešnik… No to je izraz neshvaćanja! Svaki bi htio da je zdrav, zreo, bez problema, okružen ljubavlju. Ali takva vizija, ondje gore, nije pomirljiva s istinom o nama. Ispitivač zadržava učenika za ispitivačkim stolom sve dok ne čuje ispravan odgovor.
Polaganje ispita
Nije samo dovoljno ne proklinjati dan kad smo se rodili, potrebno je očuvati se od proklinjanja danâ koji su nam preostali. Dok sam još bio na bogosloviji nikako mi nije polazilo za rukom položiti ispit kod jednog profesora teologije. Sjedio sam pred njegovom intelektualnom uzvišenošću i znao da moram učiniti sve kako bih ostavio dojam da sam temeljito svladao gradivo. Istina je bila posve drugačija. Nisam imao pojma. Pitao me je dugo, a ja sam osjećao kako ta hrpa mojih bijednih odgovora sve više zaudara, ne toliko smradom ignorancije, već laži. Postajalo je sve jasnije da sam lažac koji znade tek neke osnove. Na koncu, sav iscrpljen, kompromitiran, spustio sam glavu u iščekivanju onog zlogukog škripanja pera po indeksu koje je moglo značiti samo jedno – ponovan izlazak na ispit. Tada mi profesor reče: »Postavit ću ti još jedno, zadnje pitanje. Ako odgovoriš, dat ću ti prolaznu ocjenu, ako ne, vidjet ćemo se na sljedećem roku.«
nisam se uopće osjećao kao dobitnik – bio sam ponižen
Pogledao sam pun nade i nesigurnosti. Kimnuo sam glavom, promrmljavši nešto u znak pristanka. »Jesi li učio pa ne znaš, ili stvarno ništa ne znaš, a praviš se da znaš?« Priznao sam tada istinu: »Ništa ne znam. Samo se pretvaram da znam.« Bio sam ljut na sebe… Dobio sam najvišu ocjenu – za istinu, za priznanje da sam varao.
Kada sam za sobom zatvorio vrata dvorane, nisam se uopće osjećao kao dobitnik – bio sam ponižen…, a položio sam. Nešto se slično događa između nas i Boga, između nas i Joba…; potrebno je samo shvatiti da smo neuki – da ne znamo živjeti, da smo gubavci, obični bijednici!
Da bismo se oslobodili svake krivnje, želimo je pripisati Bogu
»Narod koji me bez prestanka u lice srdi: žrtvuju po vrtovima, kâd prinose na opekama, na grobovima stanuju i noće na skrovitim mjestima, jedu svinjetinu, meću u zdjele jela nečista.« (Iz 65, 3-5) Da bismo se oslobodili svake krivnje, želimo je pripisati Bogu.
Ulomak iz knjige „Zvijer i prorok” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete kupiti putem web-shopa naše Biblioteke Figulus.
Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.
Ako se želite osjećati kao dio obitelji Kristofora (onih koji donose Krista), možete skenirati kod za mjesečnu ili za godišnju uplatu ‘timarine‘.
Unaprijed zahvaljujemo i želimo iskrenu dobrodošlicu svim novim članovima obitelji (tima) Kristofori.
Podatci za plaćanje nalaze se na ovoj poveznici.
Želim donirati godišnju ‘timarinu’
Podržite naš rad
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
