Foto: Pixabay
…velik se broj ljudi danas bavi astrologijom te koristi usluge astrologa, a da uopće ne zna u što se upušta i koliko je to opasno
Ovo svjedočanstvo pišem iz zahvalnosti Bogu što me je spasio iz ralja astrologije, i zato što se velik broj ljudi danas bavi astrologijom te koristi usluge astrologa, a da uopće ne zna u što se upušta i koliko je to opasno. Da, astrologija se danas ne shvaća dovoljno ozbiljno. Ljudi, koristeći izliku: „Pa svi to rade, pa svi povremeno čitaju horoskop, pa to je bezazleno”, nisu ni svjesni koliko je astrologija opaka i koliko im zla može nanijeti. Mene je astrologija dovela do samog dna, praktički mi je uništila život. Zato na ovaj način želim pomoći svima koji su se ikada našli u sličnoj situaciji i ne vide izlaz; želim im reći da postoji lijek – a to je Isus Krist.
Čovjek se sjeti Boga tek kada nešto izgubi
Zovem se N. Odrasla sam u katoličkoj obitelji, primila sam sve sakramente, kao djevojčica sam jako često išla na svetu misu, na vjeronauk u Crkvi i u školi. No, unatoč tome što sam imala nekakve temelje vjere te bila donekle pobožna, neprijatelj me uspio prevariti! Kao i mnoge današnje mlade. Naime, u mom je životu postojala rupa, koja se s vremenom proširila. Ta je rupa bila astrologija.
Iako sam oduvijek vjerovala u Boga, u Isusa Krista, paralelno sam vjerovala i u astrologiju
Iako sam oduvijek vjerovala u Boga, u Isusa Krista, paralelno sam vjerovala i u astrologiju. U zvijezde. Možda ovo nekome zvuči apsurdno, ali tako je bilo, tako sam vjerovala. A budući da čovjek ne može služiti dvojici gospodara, to jednom mora puknuti. Meni se to dogodilo u kolovozu 2008. godine.
Tri sam mjeseca ranije preko kolegice s posla saznala za jednog čovjeka koji se bavi astrologijom i izrađuje ʽživotne horoskopeʼ. Dakle, kako sam spomenula, astrologija me je privlačila od malih nogu i uvijek me zanimalo što će se dogoditi u budućnosti pa sam smatrala kako je to idealna prilika da mi netko kaže u kojem smjeru treba ići moj život.
Povjerovala sam mu, a Zli je udario pečat, i tako je sve nažalost krenulo nizbrdo…
Tada sam, naime, bila jako nezadovoljna svojim životom, poslom, razočarana u ljubavi… Ukratko, htjela sam promjenu i smatrala sam da će mi taj čovjek pružiti smjernice. Povjerovala sam mu, a Zli je udario pečat, i tako je sve nažalost krenulo nizbrdo…
Nepuna tri mjeseca nakon toga, 11. kolovoza 2008., moj se život počeo pretvarati u pakao. Zapamtila sam taj datum jer od toga dana u mome životu ništa više nije bilo isto.
Sve je počelo nesanicom
Sve je počelo nesanicom. Cijelu sam tu noć probdjela. Bio je to jako čudan osjećaj – iako sam bila umorna i spavalo mi se, san mi nikako nije dolazio na oči. Žmirila bih po pola sata svakih nekoliko sati ne bih li zavarala samu sebe i slučajno zaspala, ali ništa. Mislila sam da ću zaspati kada dođem kući s posla, ali to se nije dogodilo. Nisam uspjela zaspati ni sutradan. Ni dan nakon toga. Ni puna dva i pol tjedna nakon toga. Ni na minutu. Do tada sam mogla zaspati bilo kad i bilo gdje.
Najprije sam taj problem pripisivala poslu, laganom stresu i sličnom, ali duboko sam u sebi znala, i osjećala, da je razlog mnogo dublji. Imala sam čudan osjećaj da sa mnom nešto nije u redu. Da nešto ne štima. U nepuna sam dva tjedna zbog tog čudnog osjećaja uznemirenosti, nesanice, straha, fobija koje su se odjednom pojavile izgubila pet kilograma.
Prije toga nisam nikad ni pomislila da bi san mogao biti nekakav luksuz, ali tada mi je izgledao upravo tako. „Bože, vrati mi san na oči, sve drugo mi uzmi, samo mi daj da ponovno mogu zaspati!” vapila sam noću. Onaj tko nikada nije doživio nesanicu, možda neće shvatiti o čemu pričam, ali zbilja je bilo tako. U tim sam danima zbilja mislila da nikada više neću zaspati. Nikad neću zaboraviti onaj osjećaj koji bi se pojavio u meni kad bih pogledala na sat a on bi pokazivao: dva ujutro, 3:30, pet ujutro, šest ujutro… A onda ustajanje, a da nisam spavala ni sekunde.
Samo Bog zna koliko sam plakala i molila ga da mi vrati moj život upravo onakav kakav je bio prije tog nesretnog datuma; da mi vrati san i makne od mene strahove
I tako dan za danom. Puna dva i pol tjedna. Samo Bog zna koliko sam plakala i molila ga da mi vrati moj život upravo onakav kakav je bio prije tog nesretnog datuma; da mi vrati san i makne od mene strahove. Zanimljivo, čovjek se sjeti Boga, moli ga i vapi za pomoć, tek kada nešto izgubi. Tako je bilo i sa mnom. Prije toga sam živjela po svome i nisam pretjerano obraćala pozornost na Boga.
Bože, makni od mene ovaj pakao!
Paralelno s nesanicom patila sam i od nemira. Svi su i na poslu i kod kuće primijetili da se sa mnom nešto čudno događa; s 55 pala sam na 49 kg, i postala sam toliko nemirna da nisam ni sekunde mogla biti na jednom mjestu. Primjerice, svakih otprilike petnaest minuta izlazila bih iz ureda da prošećem. Srećom bilo je vrijeme godišnjih odmora i u sobi sam bila sama. Kad su se kolege vratile s odmora, najžešći je udar nesanice i nemira bio prošao.
Ta je nesanica trajala dva tjedna. Dva tjedna nisam ni oka sklopila! A onda sam počela spavati, ali s prekidima jer su me sad počeli mučiti strahovi i fobije; mučio me neobjašnjiv i nedefiniran, iracionalan strah da će mi se dogoditi nešto loše. Noću sam se budila preplavljena strahovima, noćnim morama, oblivena znojem…
Pomisao na samoubojstvo
Mislila sam da gubim razum, i da neću dobro završiti. Zbog silnih strahova koji su se javljali u meni sve sam češće pomišljala na samoubojstvo. Mislila sam da ću time sve riješiti i da će svi moji problemi nestati. Sjećam se da bih oko tri sata ujutro, dok sam noću budna ležala u krevetu, znala slušati kako u blizini moga stana prolazi vlak i pritom bih pomislila kako bi to riješilo sve moje probleme…
Prestala sam se dotjerivati, šminkati, na posao sam dolazila prljave kose, obojana u smeđe da mi se ne vide izrasti; jedanput sam čak došla u poderanoj trenirci. Ništa mi više nije bilo bitno, sve je izgubilo smisao
Grozila sam se pomisli da bih si mogla namjerno nauditi, ali to je bilo jače od mene. Tješila sam se da bi to kratko trajalo, i da bi ubrzo sve bilo gotovo. Prestala sam se dotjerivati, šminkati, na posao sam dolazila prljave kose, obojana u smeđe da mi se ne vide izrasti; jedanput sam čak došla u poderanoj trenirci. Ništa mi više nije bilo bitno, sve je izgubilo smisao. Samo sam htjela umrijeti i riješiti se te muke.
Nakon toga su moje misli jednostavno postale nemirne, lutale su, nisam se više mogla smiriti, izgubila sam koncentraciju. Tada su se pojavile i prisilne misli, s kojima se nisam niti mogla niti znala nositi. To je nešto užasno! Nikome to ne bih poželjela. Jednostavno nisam bila u stanju kontrolirati svoje misli. Samo Bog zna koliko sam u tom razdoblju patila psihički i duhovno. I samo Njemu zahvaljujem što sam sada tu gdje jesam, što ovo pišem i što sam ozdravila. Ta je psihička, duševna bol bila toliko jaka i intenzivna, toliko stvarna da sam tada razmišljala ovako: „Bože, kazni me bilo kakvom fizičkom boli, bilo kakvom, samo makni od mene ovaj križ, ovu bol, ove psihičke muke, ovaj teror, ovaj pakao!”
Jedino pozitivno u svemu tome bila je činjenica da sam se počela vraćati dragom Bogu i da sam razvila empatiju prema drugim ljudima
Bilo mi je zaista grozno, neizdrživo. Jedino pozitivno u svemu tome bila je činjenica da sam se počela vraćati dragom Bogu i da sam razvila empatiju prema drugim ljudima. Postala sam veoma osjećajna; počela sam uvažavati svačiju patnju koliko god ona nekome izgledala mala. Shvatila sam tada da svatko nosi neki svoj križ, muči se sa svojim problemima, pati… i želi biti prihvaćen u ovom svijetu, želi da ga drugi ljudi vole i uvažavaju. Shvatila sam da je svakome od nas potrebna ljubav.
U razdoblju toga svog ludila bila sam tako očajna da sam ponovno nazvala onog astrologa i zamolila ga za savjet. Njegova me ravnodušnost zabezeknula! Rekao mi je da je to moja „karma” i da je moram „odraditi”, da se pomirim s time. „Ja očajna sa samoubilačkim mislima, a on meni govori da se pomirim s time?!” – bila sam frapirana!
Pogrešna adresa
Tada sam shvatila da mi on u biti ne može pomoći, i da rješenje za svoj problem tražim na pogrešnoj adresi. Shvatila sam da cijela ta filozofija New Agea (u koju svakako ubrajam i astrologiju) pojedince gleda kao neke brojeve, koji odrađuju karmu takozvanih prošlih života, koji opravdavaju praktički sve – i dobro i zlo, pod krinkom tog odrađivanja karme. Oni za sve imaju karmičko opravdanje: „Sigurno si u prošlom životu bio loš pa u ovom moraš odraditi to svoje zlo”. Ništa mi nije bilo jasno: „Kakav prošli život; gdje su dokazi za to da sam ja uopće živjela u prošlom životu? Živim sada i u ovom trenutku. Ako sam gladna, nahrani me. Ako sam žedna, napoji me. Ako ćeš proći pored mene gladne pod izlikom da odrađujem neku svoju karmu, i da sam to sigurno zaslužila zbog svoga prošlog života, onda tu nešto debelo ne štima…” Indija je prepuna takvih slučajeva – gurui i učitelji prolaze pored siromaha i pripadnika drugih kasti, ne daju im ni koricu kruha a svojim „učenicima”, redom zapadnjacima, pritom objašnjavaju da je to njihova karma. Sama sam se dugo vremena pitala kako samo nasjedamo na sve to…
Po prvi put u životu doslovno sam pala na koljena ispred križa u svojoj sobi, i molila za oprost do dugo u noć…
I tako sam ja, nakon razgovora s dotičnim astrologom, koji mi nije ponudio ama baš nikakvu pomoć pa čak ni savjet, po prvi put u životu doslovno pala na koljena ispred križa u svojoj sobi, i molila za oprost do dugo u noć… Samo Bog zna kakva je konfuzija bila u meni tih dana, praćena nemilosrdnim prisilnim mislima koje me ni na trenutak nisu puštale na miru. Ni na trenutak. Nisam bila sposobna ni za što. Misli su mi jurile strašnom brzinom, a negativne su me misli strašno mučile – kako neću dobro proći, kako se iz toga neću izvući, kako moje misli nikad neće stati, kako ću se morati ubiti, kako je moj život gotov i kako sam ga profućkala… Grozno! Ne daj, Bože, nikome i nikada takvo nešto.
„Bože, pomozi”
Cijela ta priča o astrologiji i reinkarnaciji srušila se kao kula od karata, a ja sam se osjećala izdanom, prevarenom, jadnom, bez smjera… Do tada sam gutala knjige o astrologiji, reinkarnaciji, jogi, reikiju; knjigu „Tajna” sam znala napamet, smatrala sam je svojom Biblijom… Kad odjednom, u sekundi, pokazalo se da je sve to velika laž i obmana. Shvatila sam da je u tim filozofijama sve dobro kada ti dobro ide, a kada ti krene po zlu, one ti ne mogu pomoći.
Bila sam spremna na sve samo da me oslobodi mojih strahova, nemira, prisilnih misli, nesanice. Plakala sam, vapila za pomoć; taj sam dan pored svog kreveta, sklopljenih ruku, pogleda uprta u križ, valjda ostavila sve suze
Zavapila sam samo „Bože, pomozi” jer ni za što drugo nisam bila sposobna. Bila sam spremna na sve samo da me oslobodi mojih strahova, nemira, prisilnih misli, nesanice. Plakala sam, vapila za pomoć; taj sam dan pored svog kreveta, sklopljenih ruku, pogleda uprta u križ, valjda ostavila sve suze. Napominjem da nije sve nestalo preko noći. Ali bilo mi je osjetno lakše. Za nekoliko sam dana po prvi put opet zaspala. Na kratko, ali slatko. To mi je tako mnogo značilo.
Isus Krist ni najvećeg grešnika ne može kazniti, ako zazove njegovo milosrđe
Tih sam dana naišla na letak o krunici Božanskog milosrđa. Tada uopće nisam znala moliti krunicu, kamoli da sam o njoj razmišljala. Krunica mi se činila dosadnom i neprivlačnom. Međutim, privukao me tekst letka, koji kaže da Isus Krist ni najvećeg grešnika ne može kazniti, ako zazove njegovo milosrđe. I tako sam krenula…
Spoznala sam da sam grešna i da sam pogriješila, i da trebam oprost. Krunicu sam čak sirota molila na krivi način, ali bila sam ustrajna
Spoznala sam da sam grešna i da sam pogriješila, i da trebam oprost. Krunicu sam čak sirota molila na krivi način, ali bila sam ustrajna. Molila sam je devet dana svaki dan, i to točno od Velikog petka do malog Uskrsa, kako je bilo navedeno u letku. Točno sam se pridržavala svega napisanoga; zaista sam željela da mi Bog pomogne. I tako devetog dana, kada je bilo potrebno ispovjediti se i pričestiti, dogodilo mi se malo čudo.
Nikad neću zaboraviti tu ispovijed – prvu nakon toliko mnogo godina. Hvala dragome Bogu da me je tada, taj prvi put nakon toliko godina, odveo upravo don Stepanu
Ušla sam u crkvu na Knežiji (tamo sam i prije znala dolaziti sa svojom prijateljicom), i stala u red za ispovijed. Vođena milošću Božjom došla sam na red kod don Josipa Stepana. Nikad neću zaboraviti tu ispovijed – prvu nakon toliko mnogo godina. Hvala dragome Bogu da me je tada, taj prvi put nakon toliko godina, odveo upravo don Stepanu. Inače ne gledam kod koga se ispovijedam niti mi je to bitno, ali tada mi je to puno značilo. On me pročitao kao otvorenu knjigu. Odmah je shvatio korijen mog problema te potvrdio moje sumnje da je astrologija i klanjanje krivim bogovima doslovno dovelo do raspada mog života.
Od najranijeg sam djetinjstva sve gledala kroz zvijezde; svakog sam čovjeka promatrala kroz prizmu horoskopskog znaka: „Ah, muško i Djevica – sigurno si čangrizav i pedantan”; „Strijelac – ah, živa vatra, tvoja energija mi paše, sigurno bismo bili dobar par”; „Rak – obiteljski znak” i slične parole
Podsjetio me je na prvu Božju zapovijed: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene”. „Ti si se”, rekao mi je, „ogriješila o prvu zapovijed. Tvoj je bog bila astrologija.” I to je bila istina. Od najranijeg sam djetinjstva sve gledala kroz zvijezde; svakog sam čovjeka promatrala kroz prizmu horoskopskog znaka: „Ah, muško i Djevica – sigurno si čangrizav i pedantan”; „Strijelac – ah, živa vatra, tvoja energija mi paše, sigurno bismo bili dobar par”; „Rak – obiteljski znak” i slične parole. Kako plitko, jadno… Sramim se što sam tada gotovo sedam milijardi ljudi na ovome planetu svrstavala u bijednih 12 horoskopskih znakova. Oduvijek sam bila u astrologiji, svakodnevno čitala horoskope, astrološke magazine, čak sam na Internetu ʽvadilaʼ ʽnatalne karteʼ, i sebi i svojoj obitelji. Međutim, točka na i bilo je kad sam otišla dotičnom astrologu. Tada mi je Zli udario pečat i tada su počele moje nevolje. Od tada sam počela patiti od nesanice, prisilnih misli i svega što sam opisala. Tada je nestao moj MIR.
Sve do tada bilo je to poput neke „zabave”, „rekreativnog” čitanja horoskopa u novinama, ali odlazak tome astrologu širom je otvorio neprijatelju vrata. To sam spoznala i osjetila duboko u sebi, i tako mi je svećenik pojasnio. Nakon što sam se ispovjedila te nakon što je svećenik molio nada mnom molitvu oslobođenja, osjetila sam takvo olakšanje, kao da je netko rukom maknuo sav onaj teret koji sam nosila u sebi, u svojim mislima.
Kao da sam se vratila kući nakon mnogo godina; došla sam k Isusu, koji me jedini pozna u dušu; koji me je tražio kao onu jednu izgubljenu ovčicu…
Bila sam kao nova. Sjećam se da sam na pričest išla smiješeći se. Kao da sam se vratila kući nakon mnogo godina; došla sam k Isusu, koji me jedini pozna u dušu; koji me je tražio kao onu jednu izgubljenu ovčicu… Osjećala sam da tu pripadam, i da je to ono što sam tražila cijelo vrijeme, ali nažalost na krivim mjestima.
Nije lako, i danas znam imati duhovne borbe
Tada sam počela ići u Crkvu svake nedjelje; počela sam proučavati svoju vjeru, moliti; kupila sam razne molitvenike – nosim ih u torbi i oni su i dan-danas moji vjerni pratitelji; počela sam moliti krunicu, utjecati se Božanskom milosrđu.
Nije lako, i danas znam imati duhovne borbe, borim se svaki dan, ali ne dam se. Ponekad na misu odem i preko tjedna. Za vrijeme pauze na poslu navratim u Crkvu samo da pozdravim Isusa i Mariju. Trudim moliti svaki dan, barem kratko, da zahvalim dragome Bogu za sve što je učinio, i što još uvijek čini u mome životu.
I nikad mu neću moći dovoljno zahvaliti što me je izvukao iz tog pakla. Da me nije tada spasio, tko zna gdje bih bila danas; ne biste čitali ovo moje svjedočanstvo. Zato mogu jedino reći – slava i hvala Isusu Kristu!!!
Posvjedočila: N. G. (Ostali podaci poznati uredništvu)
Tekst svjedočanstva je prvotno bio objavljen u mjesečniku „Book”.
ia; lm
