Foto: Unsplash, Picsea
„Izgubila sam dijete spontanim pobačajem!
Krvarenje, hitna, bolnica, hitno kiretaža – koju ne dam! U svom očajnom bolu ne dam, i nikakve doktorove riječi ne dopiru do mene! U očaju vrijeđam doktora da je ubojica, da hoće ubiti moje dijete… Vežu me za krevet, pokušavaju uspavati… Gube strpljenje sa mnom!
Tada doktor, već podosta iznerviran, grdo opsuje uz riječi: „Ovo bi slona uspavalo, a nju ne može”. Mozak je u boli odbijao opijate!
Znam, doktori zapravo nisu ništa bili krivi, ali tada, u mojoj pogubljenosti, za mene su bili!
Nakon kiretaže stavili su me u krevet. Plakala sam kao ljuta godina. Nakon nekog vremena prišla mi je medicinska sestra… Puna suosjećanja, tiho govori: „Vama je Bog odlučio uzeti dijete, ali imate ih još četvero doma kojima trebate!
Ako se ne smirite, sve je spremno da vas iz Petrove prebacimo na Rebro na psihijatriju!” Nekako su me njene riječi prizvale da „prihvatim” stvarnost…
Došla sam doma, ali bol je i dalje prisutna, i mnoštvo pitanja: „Bože, zaaašto?”… Odgovora nema!
San kao stvarnost
Četrdeseti dan nakon gubitka djeteta, Gospodin mi je dao san koji je kao stvarnost! A san ide ovako: Nalazim se na prekrasnoj livadi, posebno lijepoj… i vidim malenu djevojčicu! Prilazim joj. Glavica joj sagnuta. Podragam je po kosi, a ona podigne glavicu! Poznate mi odnekud te okice, ta kosica… Upitam je što je tužna tako? „Kada sam otišla nitko mi ime nije dao…” Gledam je tako lijepu i upitam mogu li ja izabrati ime? „Možeš li se zvati Rajna? Lijepa si kao raj pa se tako zovi?” „Može”, odgovara radosno!
Zatim opet spušta glavicu i kaže: „Nitko mi nije kupio haljinicu kada sam otišla…” To njezino „otišla” nisam povezivala ni s čim… Kažem joj da ne brine, da ću joj ja kupiti! Izabire haljinicu; puhastu, punu volančića… Sretna je… Onda opet glavicu spušta!
„Što je sada?” pitam je. „Nitko mi ni cvjetić nije kupio!” Ajde da i to riješimo… Izabire prekrasnu orhideju, sva je sretna, no ubrzo opet glavicu spušta… „Pa što je sada, Rajna, što fali?” „Nitko mi ni svjećicu nije kupio…” Hajde, idemo i po nju! Izabire tada bijelu ukrašenu krsnu svijeću! Kaže mi sva nasmiješena: „Sada mogu ući tamo!”
„Kamo Rajna?” upitam. Pokaže mi ooooogromnu dvoranu! Idemo tamo. Držim je za rukicu u kojoj je svijeća. Otvore se oooogromna vrata, a unutra mnoštvo djece – doslovce mnoštvo. Radost i smijeh odjekuju!
Kroz sredinu dvorane bio je poprilično dug tepih preko kojeg smo hodale ravno… Na kraju je oltar, a ispred njega čeka nas ženska osoba. Nije Gospa, barem mislim da bih je prepoznala, ali obučena je kao Gospa!
Rajna sva sretna predaje joj orhideju koju žena s osmjehom uzima i stavlja pokraj Svetohraništa. Potom se vraća i uzima svijeću koju stavlja na oltar!
>>>VIDEO ‘Bog mi je dao da shvatim da svi spontani pobačaji nisu prokletstvo već izvor milosti’
„Došla si nam, draga Rajna”, govori i smiješi se! Sve vrijeme ja šutim i samo promatram gdje smo to! Zatim primi Rajnu za rukicu, sagne se prema njoj i kaže: „Vrijeme je da se pozdraviš, hajde!”
Shvatila sam tko je djevojčica
Rajna mi potom kaže: „Pozdravi mi Katarinu, Ines, Brunu i Ančicu…” i spusti glavicu! Žena kaže: „Nekoga si zaboravila, hajde možeš ti to…” Podiže svoje okice prema meni i kaže: „Pozdravi mi i tatu”, te ga prozove imenom.
>>>Nakon dva spontana pobačaja, dobili smo ‘Gospino dijete’
Tog trenutka shvatila sam tko je Rajna. Htjela sam je primiti, ali neka snažna sila izbacila me, poput munje, iz dvorane i vrata su se snažnim treskom zatvorila.
Bilo je to 1998. godine. Tada majkama koje su izgubile djecu nisu dali ni tijelo djeteta, jer su tvrdili da tijela nema. Dijete sam izgubila u četvrtom mjesecu trudnoće.
Tada nisam ni znala da mogu krstiti to dijete, već sam nekoliko godina kasnije učinila to kod patera Glogovića! To vrijeme s Rajnom nije san, to je vrijeme koje mi je Gospodin darovao da je vidim!
Za Book.hr priredila I. A.; svjedočanstvo Marije objavljeno s dopuštenjem
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
