Foto: Pixabay
Otišao sam u svoju ćeliju, sjeo na krevet i piljio u zid. Je li me Bog uistinu promijenio? Postoji li On stvarno? Voli li me On stvarno, kako je gospođa Wasserzug govorila u dječjem ljetnom kampu? To bi bilo uistinu nevjerojatno.
Naslonio sam glavu na ruke. Ako je to sve istina, onda ima nade za mene. Čisto sumnjam da ću ikada izaći odavde.
„Ako stvarno postojiš, Bože“, rekao sam zidu, „onda čini sa mnom što god želiš. Uzmi me i učini nešto smisleno od mene…”
Ali da se stvarno mogu promijeniti… Da mogu biti od koristi… Da mogu biti sol i svjetlost… Bilo je bizarno uopće razmišljati na takav način, ali je istovremeno bio tako dobar osjećaj.
„Ako stvarno postojiš, Bože“, rekao sam zidu, „onda čini sa mnom što god želiš. Uzmi me i učini nešto smisleno od mene. Nekoga tko ljudima ne želi zlo, nego dobro.“ Stresao sam se. Ta je misao bila potpuno nova za mene, a usprkos tome imao sam potrebu da je izgovorim naglas. Bilo je čudno, ali dobro. Osjećao sam se slobodno. Bio sam zatvorenik njemačke pravde u ćeliji broj 116 u bruhsalškom zatvoru, ali sam se osjećao slobodnijim nego ikada.
Nastavak čitajte u knjizi „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
