Foto: Shutterstock
Drugi rođendan
Egidije je rođen 24. kolovoza 1905. u Puli, kao treće od devetero djece. Kao dječačić, čudom je preživio upalu pluća. U vrijeme evakuacije Istrana, mora u Austriju. Bori se s glađu i siromaštvom. Svoga životnog prijatelja, euharistijskoga Krista, upoznaje i prima u Rovinju, a Duha Svetoga u Grazu. Po povratku u Pulu, želi čim prije na posao kako bi mogao suuzdržavati obitelj. S trinaest godina odlazi na zanat u vojno brodogradilište, pulski Arsenal, gdje radi i otac mu, Franjo, kao tehnički crtač. Kroz večernju školu, Egidije dostiže oca. Mnogo je bio teži put od kvalifikacije do apostolskoga djelatnika. Među 13 000 radnika čuje samo psovke, prostote. Sve je tada protiv vjere i Crkve. Svi vjeruju u tehniku i napredak. Namjerno mu psuju Boga i rugaju se Crkvi. Razočaran je i tužan. Tih poslijeratnih godina, u bijednu Pulu dolazi glasoviti propovjednik, franjevac Tito Castagna. Za svibanjskih pobožnosti, ljudi ne staju u crkvu.
Na pobožnost ide i Egidijeva sestra Marija s prijateljicama. Egidije ih kroz mrak prati kao mladi kavalir. Egidija ponesoše govori. S četrnaest godina poče čitati klasike kršćanske literature. U brodogradilištu ga brzo prozvaše „najučenijim”. Svako jutro prije posla ide na svetu misu, pričešćuje se. Mnoštvo radnica koje u katedrali prije posla čekaju da sveta misa započne, šapću: „Svetac, svetac”. Egidije okuplja i preodgaja gradske huligane. Upisuje ih u klub sv. Franje, a onda u Katoličku akciju gdje je, na opće čuđenje svećenika, duša svega. Na 50. obljetnici utemeljenja Katoličke akcije u Rimu, predstavlja istarske mlade. Od krhkoga dečka, Egidije je izrastao u apostola radnika, djece i mladih.
Boravak u paklu
Zbog visoka stasa i naočitosti, na regrutaciji ga zapadne mornarica. Ukrca se na ratni oklopni brod „Dante Alighieri”. Živi s 1300 mornara i časnika. Čađa, brujanje motora, tjesnoća prostora i, što je najgore od svega, nametnici od kojih nitko ne može usnuti, slaba hrana, i misao da to ima trajati 25 mjeseci – zgadi se mnogima. Neki se htjedoše ubiti. Egidije se preko očevih veza s časnicima u brodogradilištu kani iskrcati i zatražiti drugi rod vojske. Ali prekori se, misleći kako drugi nemaju te mogućnosti. Zaljubljen u Malu Tereziju od Djeteta Isusa, ispisuje i uokviruje njene riječi: „Ploviti i svuda smijeh raznositi”. Brzo hvata ravnotežu, obuzet radošću, posta apostol i među mornarima. Na brodu podiže mali oltar. Svojim novcem nabavlja 200 knjiga. Otvara čitaonicu. Zajednički čitaju knjige i raspravljaju. Noću patrolira palubom i spašava samoubojice. Kući se javlja svaki tjedan i piše kako pokvarenost u brodogradilištu nije ni izdaleka slična onoj na brodu.
Osvaja otprve. Svi mu se obraćaju za savjet: časnici i mornari. Pitaju se: „Nije li svećenik?” Zadatke izvršava savjesno. Posebno zadivljuje ing. Binghottija kojemu za Ministarstvo obrane u Rimu izvanredno precizno crta dijelove broda.
Mornari jedva čekaju izlaz. Opijaju se, zalaze u javne kuće. Egidija to posebno žalosti. Podsjeća ih na njihove zaručnice i na djecu koja će im se jednom roditi. Niži časnik, Guido Foghin iz Spilinberga u Italiji, posebno prednjači u pokvarenosti. Mrzi Egidija i na sve ga načine hoće pokvariti da ih ne ometa u provodima. Na ruganje Egidiju da je dijete i da se ne usuđuje živjeti kao oni, odgovara: „Svakamo ću ići s vama, pođete li prije Vi sa mnom”. Egidije bi na izlazu najprije zašao u crkvu. Tako je činio uz čitavu talijansku obalu. Nakon njegove sabrane molitve, mornari nisu više tražili provod. Nije prošlo dugo, Egidije obrati svoga najljućeg protivnika. Na brodu zavlada novi život. Kad je došao dan rastanka, svi plaču za dobrim prijateljem. A Egidije kaže: „Najljepše vrijeme moga života bilo je ono provedeno na brodu”.
Odlazak
Kad se vratio u Pulu, doznao je da u brodogradilištu može raditi jedino uz upis u Fašističku partiju. Egidije to ne može. Otkud mu tolika politička zrelost? Teška srca odlazi u Monfalcon. Stanuje kod župnika. Zarađuje 800 lira, triput više od fizičkih radnika. Novac šalje roditeljima i trojici braće u Sjemeništu. Drži vjeronauk, vodi Caritas, obilazi siromahe i vjerski zapuštene. Sve začuđuje svojom marljivošću. Jednom prilikom, na povratku kući biciklom, jako pokisne. Zbog upale pluća, boluje šest mjeseci. Liječenje u Puli kod kuće i u bolnici, nažalost, nije pomoglo. S bolesnicima moli, djecu podučava vjeronauk, zadivljuje liječnike i medicinsko osoblje svojom veselošću i izjavama kako je miran i sretan. Svakodnevno se pričešćuje. Obraća bolesnike. Nakon sakramenata umirućih, dušu preda Bogu 25. travnja 1929. Svi pamte njegove posljednje riječi: „Isuse, nikada Te svojevoljno nisam uvrijedio”, „Ja sam sretan”.
Na pogrebu se vidjelo koliko mnoštvo prijatelja ima. Župnik don Santin reče nad otvorenim grobom: „Ne treba plakati. Egidije će s neba prosuti mnoštvo svojih milosti”. Odmah se poče tražiti životopisca toga jedinstvenog mladića. Prvi se posla uhvatio isusovac o. Gabrielle Navone iz Italije. Knjige su bile razgrabljene i doživjele više izdanja. Kasnije je o njemu pisalo više autora. Na hrvatskome su objavljena dva izdanja životopisa „Život za druge”. Godine 1974. započe u Trstu postupak za proglašenje blaženim jer se kod nas u onoj protuvjerskoj klimi nije smjelo. Posmrtni su ostaci preneseni u Svetište Majke Božje na otočiću Barbana kod Grada. Postupak je vodio tršćanski biskup mons. Antonio Santin, negdašnji Egidijev župnik, koji ga je dobro poznavao od djetinjstva i kroz mladost. Je li kada koji župnik vodio postupak za svoga župljanina?
„Egidije je živio u uvjetima sličnima našim. Nosi hlače, kravatu, vozi bicikl, odlazi na plažu…“
Više biskupa, mnogo svećenika, pogotovo laika sa svih strana svijeta, neprestano traže Egidijevo proglašenje blaženim i svetim. To je svojevrsni plebiscit kao za Tereziju iz Calcutte i Ivana Pavla II. Dok se njih časti zbog čovjekoljublja i novoga naglaska evangelizacije, Egidija prepoznaju kao herojskoga borca za mladenačku čistoću i smatraju anđelom mladih kojima istrjebljenjem prijeti demon bludnosti. Egidije više promiče Hrvatsku od bilo koga do danas. Dok gledamo svece koji su živjeli davno prije nas, obučeni u haljine, Egidije je živio u uvjetima sličnima našim. Nosi hlače, kravatu, vozi bicikl, odlazi na plažu, pozna sve poroke i zamke našega vremena. Sačuvao je krsnu milost usred prostitucije. Radosni Anđeo čistoće. Najsvjetliji primjer svakome mladom čovjeku koji želi gospodariti sobom i svojim nagonima za vlastito i opće dobro.
Kada smo Apostolskome Nunciju u Pazinu predstavili Egidija s molbom za proglašenje blaženim, rekao je: „Nije najvažnije da bude proglašen svetim, nego da ga popularizirate, da se ljudi njemu mole i slijede ga”. U vodnjanskoj je župnoj crkvi o Egidiju postavljena mala izložba koju su vidjele desetine tisuća. Postoji i videokaseta „Ja sam sretan”, i drugo izdanje životopisa „Život za druge”. Uz molitve i Egidijevo populariziranje domaćoj i svjetskoj mladeži, vrlo je važno organizirati hodočašća putevima Sluge Božjega Egidija, prije svega, Istrom gdje je rođen, odgojen, radio sedam i počivao u grobu 40 godina. Nije daleko dan kad će ga Sveti Otac uzdignuti na čast oltara. Pitanje je samo gdje: u Puli ili u Italiji, jer se Talijani jagme za njim. Zaštitnik je njihove Mornarice.
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Rhema.
Autor: vlč. Marijan Jelenić; Book.hr
Priredila Gabriela Jurković
