Foto: Nataliya Sdobnikova, Shutterstock

Ne znam jesam li normalna majka, ali vidim da i moj muž, koji je nesumnjivo uravnoteženiji od mene, strepi od dječje boli isto kao i ja. I on bi ih želio zaštititi iako je, kao otac, znatno manje zabrinut od mene i zdraviji. Ne samo da je sposoban nadmoćno ih pobijediti u kartama ili Monopolyju, kao i mirno otići spavati iako se posvađao s kćeri, čak je sposoban glasno hrkati i onda kada sin kasni tri minute prema dogovorenome vremenu povratka. On ne zna kako je to klikati REFRESH na stranicama rimskih aktualnosti svakih šesnaest sekundi da vidim je li tragedija pogodila naš život, biti prilijepljena na vratima poput zidnoga macaklina, prolaziti stanja od boli u trbuhu do prestanka disanja, da bi postupno kliznula prema vigilnoj komi (op. prev. budnoj komi) kako, malo-pomalo, minute prolaze. Ne, on ne samo da spava, već i hrče.

bol voljenih osoba, posebno djece, najteži je križ koji može nekomu dopasti

Čini mi se neospornim – o tome ni sekunde ne treba raspravljati – da je bol voljenih osoba, posebno djece, najteži križ koji može nekomu dopasti. Svi bi si roditelji radije odsjekli ruku ili umrli nego vidjeli da im djeca pate i postoji li tema o kojoj se ne mogu dijeliti lekcije onima koji to proživljavaju, to je upravo ova (poznamo li nekoga tko prolazi ovo iskušenje, bolje je, ako je moguće, čak i ako je nemoguće, konkretno mu pomoći nego dijeliti savjete).

Na tajnoviti način patnja je potrebna svijetu i spašava nas. U protivnome, zašto bi Bog sâm trpio na križu da nas spasi?

Iako bi naša utroba pod svaku cijenu željela zaštititi od boli one koje volimo, znamo da je Kristovim dolaskom bol dobila novi smisao. Bol nema samo lošu stranu. Nije samo nešto od čega treba pobjeći. Bol je i milost i put dobra. Dakle, kao što to može biti za nas, možemo pokušati vjerovati da može biti i za našu djecu. I u toj boli postoji misterij dobra.

Na tajnoviti način patnja nas spašava

Na tajnoviti način patnja je potrebna svijetu i spašava nas. U protivnome, zašto bi Bog sâm trpio na križu da nas spasi? Mogu shvatiti da tri godine daje upute učenicima, ali onda je mogao otići sa scene u velikome stilu, ostavljajući u krajnjem slučaju pisane upute, možda neku brošuru. Nadalje, kada vidiš dijete koje pati, to je također križ koji te približava Bogu: čak i on je nosio taj križ – nadam se da nisam heretik kada to kažem – dopuštajući patnje svojega sina. To je također mač koji je probo Marijino srce, neizmjerna bol za jednu mamu.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad