Foto: Shutterstock; theglobeandmail.com
Jednoga dana postavio sam joj neočekivano pitanje: „Bojite li se smrti?“ Boravila je u Rimu već nekoliko dana, a za to sam se vrijeme dvaput susreo s njome. Prije povratka u Milano još sam jednom navratio k njoj. Pogledala me na način kao da je htjela shvatiti zašto sam joj postavio to pitanje. Tada sam pomislio da sam možda pogriješio dotakavši se teme smrti pa sam pokušao promijeniti temu razgovora.
„Djelujete odmorno“, rekoh. „Jučer ste mi se činili jako umorno.“
„Da, dobro sam se odmorila“, odgovorila je.
„Zadnjih godina ste bili na nekoliko teških operacija, poput operacije srca. Trebali biste voditi više brige o sebi i manje putovati.“
„Svi mi to govore, ali moram misliti na zadaću koju mi je Isus povjerio. Kada mu više neću biti od koristi, on će biti taj koji će me zaustaviti.“
Prebacivši razgovor na potpuno drugu temu upitala me je, „Gdje vi živite?“
„Vidim da ste sretni što se vraćate doma i što ćete vidjeti svoju obitelj“, rekla je osmjehnuvši se
„U Milanu“, odgovorio sam.
„Kada se vraćate kući?“
„Nadam se večeras“, odgovorio sam. „Želim uhvatiti posljednji let za Milano kako bi sutra mogao biti sa svojom obitelji.“
„Vidim da ste sretni što se vraćate doma i što ćete vidjeti svoju obitelj“, rekla je osmjehnuvši se.
„Nema me kod kuće već tjedan dana“, pokušao sam joj objasniti svoju čežnju za povratkom.
„Dobro je, dobro“, nadodala je. „Imate se pravo veseliti. Vraćate se svojoj supruzi i djeci, svojim voljenima, svome domu. Tako to i treba biti.“
Zašutjela je na nekoliko trenutaka, a onda se vratila na temu.
Sve što činim na zemlji jest iz ljubavi prema njemu, a kada umrem, vratit ću se u svoj dom…
„Gledajte, ja bih bila sretna poput vas kada bih znala da ću večeras umrijeti. Kada umrem, vratit ću se kući. Otići ću na nebo i ondje pronaći Isusa. Njemu sam posvetila život. Ja sam Isusova mladenka otkad sam postala redovnicom. Vidite? Nosim prsten na ruci kao što to čine udane žene. Ja sam udana za Isusa. Sve što činim na zemlji jest iz ljubavi prema njemu, a kada umrem, vratit ću se u svoj dom, u dom svoga muža. Osim toga, gore na nebu ću ponovno susresti svoje voljene. Tisuće ljudi mi je umrlo na rukama. Više od četrdeset godina život posvećujem bolesnima i umirućima. Zajedno sa svojim sestrama s ulica sklanjam tisuće i tisuće umirućih, osobito u Indiji. Dovodimo ih u svoje kuće i pomažemo im da umru u miru.
Tko zna kakvu će mi zabavu prirediti kada me vide ondje. Kako bih se ja mogla bojati smrti?
Mnogi su na mojim rukama ispustili svoj posljednji dah dok sam im se smiješila i milovala njihova drhtava lica. Kada umrem, ponovno ću susresti sve te ljude. Oni me ondje čekaju. Voljeli smo se u najtežim trenucima i nastavili se voljeti kroz sjećanja. Tko zna kakvu će mi zabavu prirediti kada me vide ondje. Kako bih se ja mogla bojati smrti? Čeznem za njom i iščekujem je jer napokon ću se vratiti kući.“
Nikada dotad nisam čuo Majku Tereziju da govori tako dugo i s takvim zanosom. Općenito, tijekom intervjua ili običnog razgovora, govorila je vrlo sažeto te je davala brze i kratke odgovore. Ovom se prilikom, kako bi mi dala odgovor na moje iznenadno pitanje, upustila u pravi razgovor, a njezine su oči tako svjetlucale od vedrine i radosti da je to jednostavno bilo zadivljujuće.
Iz knjige „Razgovori s Majkom Terezijom – osobni portret svetice, njezina misija i velika ljubav prema Bogu” autora Renza Allegrija.
Knjigu po sniženoj cijeni od 40 umjesto 80 kuna možete nabaviti ovdje.
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
