Danas slavimo svetog Leopolda Bogdana Mandića, drugog kanoniziranog hrvatskog sveca, franjevca kapucina, apostola kršćanskog jedinstva, poznatog ispovjednika. Rodio se je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, na ulazu u „zaljev hrvatskih svetaca“, Boku Kotorsku. Bio je dvanaesto, najmlađe dijete Petra Antuna, vlasnika flotile ribolovnih brodova i Dragice rođene Carević, a kršten je kao Bogdan Ivan. Oduševljen djelovanjem kapucina u rodnom gradu, sa 16 je godina otišao u Italiju, u kapucinsko sjemenište u Udinama (Furlanija). Redovnik je postao 1884. u Bassanu del Grappa (Veneto) i uzeo redovničko ime Leopold. Svečane zavjete položio je 1885. godine. Teologiju je studirao u Padovi i Veneciji, a za svećenika je zaređen 1890. u Veneciji.
Na glas svetosti došao je kao ispovjednik u kapucinskom samostanu u Padovi
Kao mladomisnik izrazio je svojim poglavarima želju da se vrati u domovinu. Kratko vrijeme bio je gvardijan u Zadru, a boravio je i u Rijeci i Kopru. Naposljetku je 1906. stigao u Padovu. Nekoliko godina bio je odgajatelj studenata filozofije, predavač patrologije, a u Veneciji je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku. Na glas svetosti došao je kao ispovjednik u kapucinskom samostanu u Padovi, gdje je djelovao gotovo 40 godina, sve do kraja života. Bio je niska rasta, mucao je i nezgrapno hodao, ali je imao veliko srce i izuzetnu duhovnu snagu. Duboko predan vjeri, radio je na zbližavanju kršćana i poticao je ekumenizam. Dolazili su mu mali, obični ljudi i ugledni građani, radnici i industrijalci, studenti i profesori, znanstvenici i časnici, redovnice i redovnici, svećenici i biskupi. Svakom vjerniku posvećivao je najveću pažnju i ljubav, a svoju je ispovjedaonicu učinio mjestom pokore i žrtve, ali i osobnoga posvećenja i ekumenskog apostolata.
„Ja sam kao ptica u krletki, ali je moje srce uvijek tamo preko mora“
Bio je iskreni domoljub i jednom je prijatelju povjerio svoju tajnu: „Ja sam kao ptica u krletki, ali je moje srce uvijek tamo preko mora.“ Kad su vlasti 1917. tražile od njega da prihvati talijansko državljanstvo, izjavio je da „krv nije voda“, nije se htio odreći svoga hrvatstva te je bio interniran u južnoj Italiji. Naročito je volio svoje Hrvate i sve slavenske narode, ali je ljubio i svoju novu domovinu, Italiju i talijanski narod. Kao ekumenist i graditelj mostova, promicatelj jedinstva kršćana, postao je preteča ujedinjene Europe i bratstva među narodima.
Preminuo je 30. srpnja 1942. u Padovi. Blaženim ga je 1976. proglasio papa Pavao VI., a svetim papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. Zaštitnik je ispovjednika te mnogih župa, crkava, kapela i ustanova diljem svijeta i hrvatskih krajeva.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
