KAKVA JE TVOJA MOLITVA? Bog, kada nam želi progovoriti, treba našu pozornost Kad idemo moliti, jesmo li spremni odbaciti sve drugo i usredotočiti se na Njega, na razgovor s Njim? Jer o tome sve ovisi

Foto: Shutterstock

Radi molitve je potrebno ostaviti brojne aktivnosti, udaljiti se od ljudi. Udaljiti se, ne zauvijek, mada od određenih stvarnosti kao što je grijeh, zauvijek. Zajednička molitva je divna hvala iskazana Bogu, no izvor joj je u osobnoj molitvi. Tada se udaljavamo od svega i sviju, čak i od vlastitih problema i poslova, čak i od vlastitih mrtvenja i navezanosti. Osobna molitva je izvor zajedničke molitve. To nije samo obična fraza, potrebno ju je upamtiti. Neprestano se trebamo na to podsjećati jer tako često na to zaboravljamo, pod teretom stotina obveza i poteškoća, tisuća ljudskih problema i milijuna drugih riječi. Sigurno ne voliš situacije u kojima tvoj sugovornik iznenada prestane obraćati pozornost na tebe i započne razgovor s nekim drugim ili pak počne okretati nečiji telefonski broj, pisati sms, gledati TV, slušati glazbu ili nemarno grickati pistacio. U stanju si se iživcirati i za sobom zalupiti vrata od ljutnje. Kada s nekim razgovaraš, očekuješ pozornost, osobito onda kada je ono što govoriš važno za tu osobu. Bog, kada nam želi progovoriti, treba našu pozornost, našu spremnost odbaciti sve drugo i usredotočiti se na Njega, na razgovor s Njim.

Udaljavanje od najbližih može dati obilje molitvene snage. Mukotrpna je to molitva, no…

Isus je i sam često odlazio na molitvu, biti sâm sa svojim Ocem. Možda je najbolji primjer za to molitva u Getsemaniju: Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: ‘Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.’ I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!’ I ode malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.’ I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: ‘Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.’ Opet, po drugi put, ode i pomoli se: ‘Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!’ I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. (Mt 26, 36-44)

Udaljavanje od najbližih može dati obilje molitvene snage. Mukotrpna je to molitva, no Isusa i njegove učenike čekaju teški trenuci. Isus odlazi kako bi se pomolio. Moli kako bi shvatio Božju volju. Želi je dobro shvatiti kako bi je dobro prihvatio. Želi je prihvatiti jer joj se u sebi opire.

Kakva je tvoja molitva?

Izgleda li i naše povlačenje u molitvu jednako tako? Je li naša molitva traženje Očeve volje ili samo obredno smirenje nemirne savjesti ili, što je još gore, umirivanje neurotičnih strahova? Isus moli, no nije to obična molitva. Molitva koja želi biti nesvakidašnja, zahtijeva i nesvakidašnje uvjete. Ne mislim pri tome neke fantastične i komforne uvjete. Neki traže luksuzna duhovna središta kako bi se konačno pomolili, no kad se vrate u sivu svakodnevicu svojih domova, molitva u njima zamire. Drugima polazi za rukom moliti jedino u skupini, sami se ne uspijevaju zadržati čak ni minutu u razgovoru s Bogom. Neobična okolnost Isusove molitve bila je borba s vlastitim strahom. Potrebno je za vrijeme molitve s posebnom pozornošću pomiriti se ne samo s Božjom voljom, već i s vlastitim strahom duboko usađenim u srce. Molitvi nije smisao stvaranje veličanstvene aure, već prepoznavanje sebe u Božjem licu. U zajedničkom životu događaju se sukobi, nekada i takve situacije koje podsjećaju na onu u Maslinskom vrtu. Isus je zatvoren u vrtu kao u kakvoj krleci u kojoj ostaje bez svoje moći. Kako li se ondje mogao sabrati na molitvu, i to tri puta? Strah, jeza, stresne situacije iznose na vidjelo stvarnu narav naše duše.

U sobi za razgovore preda mnom je sjedio čovjek kojeg je napustila žena. Plakao je. Upitao sam ga bi li se htio sa mnom pomoliti. Ljutito me je pogledao i upitao: „Kako možete misliti na molitvu u ovakvom trenutku?!” (…)

Ulomak iz knjige „Odlasci” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.