Blaženi Julijan Maunoir – „dobri otac” bretonskoga naroda Vjerovao je da su pučke misije u Bretanji volja Božja, pa se u pratnji 20 godina starijeg oca Pierrea Bernarda uputio u svoju veliku životnu avanturu... 

Današnji je zaštitnik blaženi Julijan Maunoir, francuski isusovac i apostol Bretanje. Rodio se 1. listopada 1606. kao sin seljačke obitelji u bretonskom naselju Saint-Georges-de-Reintembault. Školovao se je od 1621. godine u isusovačkom kolegiju u Rennesu. Ušao je 1625. godine u Družbu Isusovu, a svećenikom je postao 1637. Želio je postati misionar među Indijancima u Kanadi, ali je naposljetku proveo 43 godine obilazeći putove i staze rodne Bretanje (sjeverozapadna Francuska). Slijedeći primjer svoga prethodnika, oca Michela Le Nobletza, djelovao je kao pučki misionar među žiteljima bretonskoga jezika (keltski jezik kojim danas u Bretanji govori oko 360 tisuća ljudi), koji je po zagovoru Majke Božje naučio kao upravitelj kolegija u Quimperu.

Čudesno ozdravljenje

Kad je teško obolio, zavjetovao se da će se, ako ozdravi, posvetiti misijama u Bretanji. Čudo se dogodilo – ozdravio je i želio ispuniti zavjet, ali je naišao na mnoge zapreke. Usprotivio mu se najprije biskup Quimpera, u njega kao redovnika isusovca nije vjerovao ni dio klera, a nedostajalo je i materijalnih sredstava. No, otac Julien Maunoir vjerovao je da su pučke misije u Bretanji volja Božja, pa se u pratnji 20 godina starijeg oca Pierrea Bernarda uputio u svoju veliku životnu avanturu. 

Ponizan, revan i čedan duhovnik

Božji narod masovno je odgovorio na njegov zov. Deseci tisuća vjernika okupljali su se oko njega i slušali njegove snažne propovijedi i praktične pouke, pristupali svetim sakramentima i postajali bolji. Obišao je sve bretonske biskupije, poučavao, propovijedao, ispovijedao, organizirao pučke pobožne svečanosti, poticao štovanje starih bretonskih svetaca, gradio domove za stare i nemoćne, a dopunio je i pravopis bretonskog jezika. Njegove misije u pojedinim župama trajale bi više od mjesec dana. Za bretonski narod postao je i ostao „Tad Mad‟ („Dobri otac‟). Ponizan, revan i čedan duhovnik, za sobom je ostavljao župe ojačane u vjeri i pastire koji su nastavljali njegovo djelo. Glasovit po svojim čudesima, ozdravljao je bolesnike, oslobađao opsjednute i čitao savjesti. Preminuo je 28. siječnja 1683. u bretonskom selu Plévinu. Narod ga je počeo štovati i zazivati kao svoga sveca i apostola.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr