Imam šesnaest godina i želim posvjedočiti svoje iskustvo živoga Boga.
Mama mi često zahvali što sam je odvela u Crkvu
Odrasla sam u katoličkoj obitelji, iako mi se čini da smo više bili katolička obitelj ‘na papiru’, nego u praksi. Baka me učila moliti, no ne sjećam se da su me roditelji ikad vodili u crkvu na misu. U prvom razredu osnovne škole jedva sam nagovorila roditelje da mi dopuste pohađati vjeronauk u školi. Tada sam počela ići na misu. Na žalost, dok su druga djeca dolazila s obiteljima, ja sam dolazila sama. Unatoč tome, nikad se nisam osjećala sama; u crkvi sam se uvijek osjećala zaštićenom, sigurnom i voljenom. A onda, nakon moje prve pričesti, i mama je krenula sa mnom na misu jer sam počela ministrirati. Još uvijek ministriram – nakon gotovo deset godina. Danas kad je mami teško jer smo same, često mi zahvali što sam je odvela u Crkvu i što je zbog mene povjerovala.
Teško djetinjstvo. Jedina nada i utjeha bio mi je Gospodin, a onda…
Imala sam teško djetinjstvo jer su mi se roditelji prije pet godina rastali. Sve to vrijeme, jedina nada i utjeha bio mi je Gospodin. Iako mi je bilo tek jedanaest godina i dosta toga nisam razumjela, znala sam jedno: Bog me voli! Njegova me ljubav hrabrila da pomognem mami da se digne, da ustraje usprkos tome što je mislila da iz njezina pada više nema povratka.
No, moram priznati, kad su stvari došle u nekakvu normalu, i moja je vjera polako postala svakodnevna stvar. Još se uvijek sjećam praznika između sedmog i osmog razreda kad gotovo dva mjeseca nisam išla na Misu. Vjera mi je postala navikom i svoje sam vrijeme radije provodila s prijateljima nego s Bogom. Išla sam i dalje na Misu, ali to nije bilo zbog moje stvarne želje za Bogom, već više iz navike i vršenja crkvenih zapovijedi – sve do sakramenta svete potvrde 4. svibnja 2003. godine. Tada sam se vratila svim srcem Bogu i čvrsto odlučila slijediti ga. Bilo je teško jer su me prijatelji ismijavali. Njima su vjera i Crkva bile zadnje stvari o kojima su mislili. Važniji su im bili izlasci, pijančevanja, provodi… U njihovu svijetu ja nisam smatrana normalnom. Ipak, izdržala sam… Ubrzo potom, krenula sam u srednju školu. Našla sam nove prijatelje koji me zbog moje vjere nisu ismijavali. Naime, više nisam bila sama jer su sa mnom u razredu bile i djevojke koje sam upoznala na duhovnim vježbama u samostanu časnih sestara.
Jedne nedjelje oko Božića 2003. godine doživjela sam nevjerojatno iskustvo živog Isusa u Euharistiji. Nakon što sam primila svetu pričest, osjetila sam toliku toplinu, toliku ljubav – kao da stojim u vatri. Tada sam odlučila biti još bolja i predati Bogu svoj život.
Kad god bih počela moliti krunicu, počele bi mi se pred očima pojavljivati slike Isusove muke
Dva mjeseca kasnije, u veljači 2004. godine, prijatelj me pozvao da pođem s njim na karizmatski susret. Nisam znala što je to, no čim mi je objasnio da se ondje okupljaju ljudi kako bi slavili našega Gospodina, odmah sam rekla da idem. Došli smo tamo i bilo mi je predivno: Misa, slavljenje, zajedništvo! Osjećala sam se posebno. Tema poučavanja za vrijeme susreta bila je žalosna krunica. Nakon predavanja, Josip je počeo moliti žalosnu krunicu. Rekao je neka sklopimo oči, uđemo u svoje srce, susretnemo se s Bogom u svom srcu i ostanemo u miru slušajući molitvu krunice, te da dopustimo neka svaka pojedina riječ uđe u naša srca. Odjednom sam opet počela osjećati onu istu vatru koju sam bila osjetila nakon svete pričesti dva mjeseca prije, ali sad još jaču. Za vrijeme molitve, Josip je molio i govorio o pojedinim otajstvima, a meni su počele dolaziti žive slike muka koje je Isus podnosio za nas. Osjećala sam njegovu živu prisutnost kraj sebe, osjećala sam njegovu ruku položenu na svoju glavu. Cijelo vrijeme, suze su mi tekle i tekle, ali ja to nisam primjećivala. Kad je molitva završila, otvorila sam oči i shvatila da sam sva mokra: cijelo lice, kosa, sve… No, na moje zaprepaštenje, nakon vrlo kratkog vremena bila sam opet potpuno suha. Nije mi bilo jasno što se dogodilo, no bila sam sretna. Pod molitvom te krunice, moj se život promijenio iz korijena. Kao da je Bog ispunio moju molitvu za potpunim predanjem!
Kad sam sljedeći dan otišla na Misu, shvatila sam: kad god bih pogledala u raspelo ili počela moliti krunicu, počele bi mi se pred očima pojavljivati slike Isusove muke, htjela ja to ili ne.
Bila sam s Isusom na Golgoti – stvarno
Dva tjedna nakon karizmatskog susreta, gledala sam kod kuće s prijateljima film „Pasija”. Kad je počela scena bičevanja, već nakon prvog udarca biča osjetila sam bol kakvu do tada nisam osjetila nikad u svom životu. Počela sam se tresti i plakati. Prijateljica koja je sjedila do mene stavila mi je glavu u svoje krilo da ne gledam i pokrila mi uši da ne čujem što se na filmu događa. Premda više nisam gledala te scene na filmu, sve je bilo u mojoj glavi. Sve sam vidjela u svojoj nutrini! Prekinuli smo gledanje filma i trebalo mi je dosta vremena da se smirim i dođem k sebi. Suze su mi jednostavno tekle i nisam ih mogla zaustaviti. Ipak sam željela pogledati film do kraja. Na svaki Isusov zadobiveni udarac, na svaku pogrdu, stresla bih se. Kad su ga pribijali na križ – opet isto. U trenutku kad je umro na križu, osjećala sam se izmučeno, umorno, te sam jednostavno prestala plakati, odahnula i ‘zaspala’. Otvorila sam oči točno u trenutku kad je Isus uskrsnuo. Tako su mi rekli prijatelji koji su sjedili kraj mene jer ja toga nisam bila svjesna; ja sam bila ondje, na Golgoti! Vidjela sam kako ga skidaju s križa i polažu u grob. Bila sam ondje! Umrla sam i zajedno uskrsnula s njim! Od toga dana, svaki dan, točno u tri sata popodne, počela bih se tresti i plakati, a slike Gospodinove muke dolazile bi same od sebe. To bi trajalo otprilike pet minuta, zatim bih ‘zaspala’ (u tome me stanju nitko nije mogao probuditi), probudila se i opet je sve bilo normalno – osim jednog: moja je ljubav prema Gospodinu bivala sve veća!
Kako se sve to događalo i u školi pred više svjedoka, poslali su me na psihijatrijske preglede, te na slikanje mozga. No nalazi su bili uredni i liječnici su potvrdili da sam potpuno psihički i fizički zdrava.
Duhovno iskustvo muke događa mi se još uvijek, no ne svaki dan, već većinom na prve petke u mjesecu. U korizmi i češće. Najteže mi je ipak bilo u noći Velikog četvrtka. Tu noć morala sam proći kroz silne kušnje. Cijelu noć nisam mogla spavati. Kao da mi je netko stavio težak kamen na srce, koji me vukao prema dolje. Osjećala sam tjeskobu koja mi nije dala zaspati, plakala sam…
Želim da dotakne i druge ljude potrebne Božje ljubavi i utjehe…
Još nisam otkrila svrhu toga što mi se događa, no jedno znam: sve što sam prošla, sve što sam pretrpjela i što ću još pretrpjeti, Gospodinu je na slavu i čast, a meni donosi nevjerojatnu radost! To što podnosim, samo je sitnica u usporedbi s onim što on podnosi za naše grijehe. A on je uvijek uz mene! Govori mi: „Ne boj se, jer Ja sam s tobom! Ti nisi sama u svijetu! Vjeruj mi!“
Svoj sam život stavila u njegove ruke i on se brine za mene. Osjećam koliko me voli! Gospodin je uvijek uza me i ništa mi ne nedostaje. A ja? Ja sam samo oruđe u njegovim rukama. Jedino ga mogu moliti da mi dade snage da idem dalje unatoč preprekama, da mi dade poniznosti i strpljivosti, da mi dopusti da svoje iskustvo podijelim s drugima kako bi ga prihvatili za svoga osobnog spasitelja i otkupitelja; da ta ljubav, koja gori u meni, dotakne i druge ljude potrebne Božje ljubavi i utjehe. To je sve što mu mogu dati! To i samu sebe!
Ulomak iz knjige „Krunica – kako djelotvorno moliti Krunicu” autora Josipa Lončara. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
