Vaše vam dijete kaže da je vidjelo anđela? Vjerujte mu »Dijete prihvaća kao stvarno ono što vidi, te bi, sretno i ushićeno što je ugledalo anđela, bez straha od ismijavanja ispričalo što je vidjelo. No dječje izvještaje o ukazanjima odrasli najčešće smatraju isključivo plodom njihove razigrane mašte. Takvo ponašanje odraslih uzrokuje zatvaranje kod djece, koja počnu skrivati te proživljene nadnaravne događaje...«

Foto: Shutterstock

Mnoga djeca proživljavaju nadnaravne događaje, ali ih zbog ismijavanja skrivaju

Djeca imaju prirodnu sklonost vjerovati da je stvarno ono što njihove oči vide, dok su po tom pitanju odrasli puno problematičniji, nepovjerljivi su i često skloni racionaliziranju; da ne kažem i puni predrasuda kada vide nešto što se ne uklapa u njihov način razmišljanja. Mi odrasli često smo puni predrasuda i ne uspijevamo ispravno sagledati stvari koje su nam strane. Kad bi, primjerice, ugledala anđela u svojoj spavaćoj sobi, odrasla bi osoba vjerojatno najprije pomislila da se radi o snu, kakvoj halucinaciji ili da je jednostavno te večeri popila previše alkoholnih pića. Dijete, naprotiv, prihvaća kao stvarno ono što vidi, te bi, sretno i ushićeno što je ugledalo anđela, bez straha od ismijavanja ispričalo što je vidjelo. No dječje izvještaje o ukazanjima odrasli najčešće smatraju isključivo plodom njihove razigrane mašte. Takvo ponašanje odraslih uzrokuje zatvaranje kod djece, koja počnu skrivati te proživljene nadnaravne događaje; a sve zato da odrasli više ne bi dovodili u pitanje istinitost njihovih riječi.

„Padao sam, kad sam ugledao neki lik u bijelome…”

Gabrielle Bitterlich, austrijska katolička mističarka koja je osnovala „Opus Angelorum“, pripovijeda da je u dobi od četiri godine imala prvo viđenje anđela i kad je to ispričala majci, ona ju je ispljuskala.

Anglikanskomu svećeniku Jamesu Draperu anđeo se ukazao kad je imao pet godina. Mali James putovao je automobilom sa svojom obitelji. Naslonivši se na vrata koja nisu bila dobro zatvorena, ispao je iz automobila i našao se na cesti. Draper ovako piše o tom događaju: „Živa slika tog događaja još uvijek je pred mojim očima dok ovo pišem, a otada su prošle 62 godine. Nalazio sam se već izvan automobila i padao sam, kad sam ugledao neki lik u bijelome. Sekunde koje su prošle od samog pada do udarca u zemlju i gubitka svijesti činile su mi se kao vječnost i zato je prisutnost anđela u bijelome za mene bila od velike utjehe.“ Mali je James u padu zadobio udarac u glavu, no pravo je čudo što nije izgubio i život, budući da je automobil putovao velikom brzinom kad je došlo do nesreće. Draper dalje piše: „Kasnije, kada sam ispričao ono što sam doživio prije pada, moja obitelj pokušala me je uvjeriti da sam pobrkao događaje i da je lik u bijelome koji sam vidio zapravo bila medicinska sestra u bolnici. Ali ja znam da nije tako! Anđeo se nalazio izvan automobila i dočekao me je kad je moje tijelo udarilo o tlo.”

Blažena Jacinta iz Fatime: dijete, a nalik zreloj osobi punoj vrlina

20. veljače 1920. Jacintin se život, u dobi od samo deset godina, ugasio u bolnici „D. Estefània“ u Lisabonu, nakon duge i teške bolesti, u kojoj je prikazivala Bogu svaku patnju, za obraćenje grešnika, za mir u svijetu i za papu. Sestra Lucija je 1935. godine ovako opisala svoju rođakinju Jacintu:

„Nadam se će ju Gospodin, po Presvetoj Djevici, uvesti u zajedništvo svojih svetih. Ona je bila dijete samo po godinama. No njezino prakticiranje kreposti, njezino prikazivanje svojih patnji Bogu i Blaženoj Djevici, nisu odavali dojam da se radi o djetetu… Njezino shvaćanje uloge molitve i pokore, koje nam je Gospa bila preporučila, zaista je bilo vrijedno divljenja… U mojim je očima ona bila sveta.” Zatim je i nadodala: „Jacinta je, po mojem mišljenju, bila ona kojoj je Gospa povjerila najveću milost u spoznaji Boga i u krepostima… Bog se po njezinoj ozbiljnosti, odmjerenosti i blagosti činio prisutnim u svemu što je radila, a ona je bila nalik zreloj osobi punoj vrlina.”

Jacintin život je primjer svima, a naročito djeci, da je moguće i u tako kratku vremenskom razdoblju, u Jacintinom slučaju od šeste godine pa sve do njezine smrti, koja ju je pohodila prije navršene desete godine života, vjerno se odazvati zahtjevima anđela i Gospe.

Isus: tko želi ući u kraljevstvo nebesko treba biti poput djeteta preda mnom

Sam Isus tvrdio je da anđeli skrbe o djeci, o čemu nam svjedoči sljedeći odlomak iz Matejeva evanđelja: „U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: ‘Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?’ On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: ‘Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni. Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.’“ (Mt 18, 1 – 10) Isus govori da onaj tko želi ući u kraljevstvo nebesko treba biti poput djeteta pred njim.

Jednom bi se mogao iznenaditi kada otkriješ kakva si neprijatelja stekao kad si okrenuo djetetova anđela protiv sebe

Teolog Romano Guardini osvrnuo se je na taj odlomak iz Matejeva evanđelja u jednoj svojoj knjizi meditacija: „Sasvim sigurno Isus nije mislio na osjećaje, na ništa sentimentalno u svezi s djecom; ono po čemu se odrastao čovjek i dijete razlikuju jest to što je dijete otvoreno, povjerljivo i jednostavno, budući da još uvijek nije otkrilo zloću, a zamke koje ono nosi u svojoj osobnosti još uvijek nije prepoznalo u sebi. Zato dijete umije biti otvoreno, umije gledati svijet i prepustiti se ne krijući nikakve namisli, te bi upravo takvi trebali biti i Isusovi učenici. Isus se zatim okreće prema djetetu i govori: ‘I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.’ Ono što je učinjeno djetetu, učinjeno je samom Gospodinu. Onaj tko zlorabi djetetovu nemoć i pouzdanje koje ono ima, unoseći sumnje u dijete i otežavajući mu odnos s Bogom, taj ‘sablažnjava dijete’, i ‘bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’, kao što bi se to učinilo s kakvom životinjskom zvijeri da ju se spriječi izvršiti zla djela. Zatim slijede Isusove riječi: ‘Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.’ Kada pristupaš djetetu sa zlim namjerama ili izgovaraš riječi koje mogu razorno djelovati na njega, ti to ne radiš u svezi s bićem koje je nemoćno, jer je s djetetom uvijek i anđeo koji ga čuva. No u čemu se sastoji ta obrana djeteta? Sljedeće nam riječi to pojašnjavaju: ‘Anđeo uvijek gleda lice Oca.’ Anđeo je na nebesima u Božjoj prisutnosti. Ono što činiš djetetu, ima odjeka gore. Jao tebi kad mu se previše približavaš. Anđeo će dakako nastaviti šutjeti. Neće ti zbog toga izgorjeti kuća; nećeš stradati u automobilskoj nesreći, niti će ti poslovi propasti. No Bog je sveznajući i jednom bi se mogao iznenaditi kada otkriješ kakva si neprijatelja stekao kad si okrenuo djetetova anđela protiv sebe.“

Ukazanja anđela mira u Fatimi

Među anđeoskim ukazanjima djeci, najpoznatije je ukazanje anđela Portugala Luciji, Jacinti i Franji u Fátimi. Tri puta se je djeci ukazao nebeski anđeo, koji se je predstavio kao „anđeo mira“ i „anđeo Portugala“, da bi ih pripravio na Gospina ukazanja. Najstarije dijete među njima bila je Lucija, rođena 30. ožujka 1907., koja će kasnije postati karmelićanska redovnica u klauzuri te umrijeti na glasu svetosti 2005. godine. Sestra Lucija je od 1935. do 1941. zapisivala sjećanja o tim događajima, pojašnjavajući kako ne zna odrediti točno vrijeme kad su se viđenja anđela zbila: „Tada nisam vodila računa o danima, tjednima ili mjesecima.” (Opise viđenjâ pročitajte ovdje.)

Zašto je anđeo dopustio patnju i smrt malih fatimskih vidioca

23. prosinca 1918. Jacinta i Franjo obolijevaju od španjolske gripe. Franjo nije nikada osobno čuo Gospu u ukazanjima, no čvrsto je vjerovao njezinim riječima, koje mu je bila prenijela Lucija. Ostao je poslušan do smrti, moleći Krunicu i prikazujući Bogu svaku patnju. 3. travnja 1919. primio je prvu svetu pričest te je, oprostivši se od Lucije i Jacinte, umro odmah sutradan ne navršivši ni jedanaest godina. Jacintina kalvarija bila je dugotrajnija. Nakon španjolske gripe oboljela je od teške bolesti pluća. Liječena je najprije kod kuće, a zatim u sirotištu te u bolnici u Lisabonu, gdje su ju primili uoči posljednje operacije. Njezina je bol svakim danom bivala sve većom, ali je usporedno rasla i njezina odlučnost u prikazivanju žrtvi za spasenje duša od pakla. Umrla je sama, kako joj je Gospa i prorokovala, 20. veljače 1920., s nepunih deset godina.

Slušajući o patnji i o smrti malenih pastira iz Fátime, obuzimaju nas duboka tuga i žalost. No još nam jednom dolazi u pomoć teolog Romano Guardini, koji je jednom prigodom napisao sljedeće: „Anđeo čuva djetetovu dušu, koja je nježna i dragocjena u Božjim očima. No to ne znači da je dijete oslobođeno patnji. Anđeo nije onaj nebeski lik koji štiti ljudsku dušu od svake patnje, na kojeg ga svodi ljudska sentimentalnost. On treba voditi dušu kroz stvaran život, treba ju voditi putem spasenja, a to je put i trpljenja i smrti. Njegova zadaća nije otklanjanje trpljenja i smrti iz ljudskog života, već vječno spasenje duše.”

Čudo po molitvi pastirićima: brzo i potpuno izlječenje potpuno nepokretne Portugalke

Kongregacija za proglašenje svetima i blaženima izdala je 13. svibnja 1989. dekret, potpisan od kardinala Angela Felicija, o herojskom stupnju kreposti Jacinte Marto. U njemu se navodi da je ona u svojem, iako kratkom životnom vijeku, živjela kardinalne i bogoslovne kreposti u herojskom stupnju. 28. lipnja 1999. ista je kongregacija, u dvorani „Clementini“ u Vatikanu, u papinoj prisutnosti, izdala dekret o znanstveno dokazanom čudu po zagovoru Franje i Jacinte Marto. Čudo se odnosilo na Portugalku Mariju Emiliju Santos, koja je 22 godine bila potpuno nepokretna, ali je po molitvi pastirićima doživjela brzo i potpuno izlječenje svoje bolesti. Nakon što je svaki detalj iz života dvoje djece proučen, konačno je stigao i dan kada su ona proglašena blaženima! U Fátimi je naime 13. svibnja 2000. Ivan Pavao II. uzdignuo Franju i Jacintu na čast oltara. Oni su od tog dana svijetli primjer za svu djecu, primjer koji ih ima mnogo čemu naučiti.

„Znaš, ja ću brzo otići, jedan anđeo mi je to rekao”

Svi smo dakako, veliki i mali, pozvani na svetost da bismo slavili našega Stvoritelja, pozvani smo izbjegavati grijeh i bezbrojne prigode moralnog srozavanja koje nam današnji svijet nudi. Liječnica Elizabeth Kübler-Ross, koja je, između ostaloga, napisala veoma zanimljive knjige o odnosu anđela i djece, svjedoči da se je u svojoj dugogodišnjoj karijeri susrela i sa slučajevima kad su djeca malo prije svoje smrti objavila roditeljima da će ubrzo umrijeti, otprilike ovim riječima: „Znaš, ja ću brzo otići, jedan anđeo mi je to rekao.“ Tad se nitko od rodbine nije ni obazirao na te riječi, ali je nakon smrti djece to proročanstvo ostavilo dubok trag u srcima roditelja. Na našim katoličkim grobljima na mnogim je dječjim grobnicama umjesto križa prikazan anđeo s podignutim prstom, kako ukazuje na nebo. Simbolički prikaz anđela smrti nije bez pokrića. Mnogo ljudi naime nekoliko minuta prije svoje smrti vidi svojeg „prijatelja iz djetinjstva“, kako je sv. Pio iz Pietrelcine nazivao svojeg anđela čuvara.