„Da bi bio uspješniji od drugih, zamolio je zloduha da uđe u njega i da mu svoju snagu…” „Morao je pronaći izvor moći koji nitko drugi nije posjedovao. I pronašao ga je, u okultnome. Uz pomoć tajnih znanosti, mogao je naučiti stvari o kojima njegova braća, sestre i prijatelji nisu ni sanjali. (…) Mogao je učiniti da stvari lete, i slušati razgovore na udaljenosti od pet kilometara…“

Foto: Shutterstock

Pastor Jamison mogao bi se ovome usprotiviti, riječima: „Reći kako grijeh prizivlje đavolski utjecaj, učinilo bi ranjivima sve, jer svi griješe“. No, ne daje svaki prolazni grijeh uporište zlodusima. Potreban je težak grijeh, poput spolnih odnosa s očevom ženom, ili „manji“ grijesi u kojima se ustraje. Kratkotrajno bavljenje krivovjernom mišlju osobu ne dovodi pod đavolski utjecaj. Ljudi na koje je sveti Pavao upozorio Timoteja krivovjerje su prigrlili, dok su neki krivo učili i druge. Nadalje, ne otvara Sotoni vrata svaka srdžba, već ona nad kojom zađe sunce.

„Zašto su se onda zlodusi vratili nakon što ih se on bio odrekao?“

Jednako tako, Ananiju nije u nevolju dovela nekakva „bezazlena laž“. U židovskoj kulturi Isusova vremena, čovjek je mogao dobar dio dana provesti cjenkajući se oko jarma pšenice. Kad se prodavalo zemljište, pregovori su mogli trajati mjesecima, pa i godinama. Ljudi su se čak okupljali slušati ta dogovaranja oko cijene; to im je bio stanovit oblik zabave! Ananija je morao neko vrijeme kovati plan kako bi zavarao javnost skrivajući pravu cijenu za koju je prodao svoje zemljište. Jednako je tako i Steve pod đavolski utjecaj došao uslijed teškoga grijeha. Kao tinejdžer, bio se upustio u istraživanje okultnoga: astrologiju, seanse, bacanje uroka i vradžbine. Kad se obratio Kristu, pokajao se za te grijehe. Zašto su se onda zlodusi vratili nakon što ih se on bio odrekao? Jer u pitanju nije bio samo grijeh vračanja.

Psalam 91,4 kaže za onoga koji se pouzdaje u Boga: „Svojim će te krilima zaštititi, i pod njegova ćeš se krila skloniti“. Osoba koja se pouzdaje u Boga, skrivena je od Sotone. Kad se Steve upustio u okultno, izložio je čitavo svoje biće silama tame. Zlodusi su se uselili na mjesta već dobro pripravljena za njihove naume. Steve se dugo bio upuštao u laži koje su ga naposljetku i uvele u okultno. Upravo su te laži postale niše u kojima su zlodusi sagradili svoje jazbine. Steveove su laži proizašle iz osjećaja bespomoćnosti koji ga je pratio čitav život. Bio je najmlađe od petoro djece – kržljavac. Od njega, kao i od njegove braće i sestara, očekivalo se da sve što čini obavlja besprijekorno. Četiri petice i jedna četvorka nisu bili dovoljno dobri. Čak i kad se ta četvorka pretvorila u peticu, nikad nije primio pohvalu za kojom je toliko čeznuo. Uvijek ga se „mamilo naprijed“, novim izazovima.

„Ništa manje od tebe nismo ni očekivali“, glasio je najveći „kompliment“ što ga je Steve ikada primio. Utakmica baseballa u kojoj je odigrao neke odlične poteze, poslužila je njegovu ocu kao motiv da mu udijeli savjete kako je mogao izbjeći jedini promašaj. Besprijekorno odigrana uloga u školskoj predstavi zaslužila je sljedeći majčin komentar: „Bilo je dobro, sine, samo sljedeći put pokušaj govoriti malo glasnije, može?“

„Slabiću!“ „Kukavico!“ „Zar želiš da ljudi misle kako si kržljavac?“

Cilj savršenstva činio se još manje dosežnim s obzirom na to da su njegova braća i sestre već oborili sve rekorde izvrsnosti. Njegove su dvije sestre bile čiste odlikašice, a dva brata najbolji športaši u školi. Steve je trošio svu svoju snagu pokušavajući dosegnuti njihove rezultate kako bi izbjegao omalovažavanja koja su mu prijetila: „Slabiću!“ „Kukavico!“ „Zar želiš da ljudi misle kako si kržljavac?“ „Zašto ne možeš biti više poput svoje braće i sestara?“ U njegovoj se obitelji moć stjecala na temelju iznimnih postignuća. Bez njih se uopće nije imalo smisla truditi. Steve je morao pronaći izvor moći koji nitko drugi nije posjedovao.

I pronašao ga je, u okultnome. Uz pomoć tajnih znanosti, mogao je naučiti stvari o kojima njegova braća, sestre i prijatelji nisu ni sanjali. Stoga je zamolio zloduhe neka uđu u nj i daju mu svoju snagu. Po njima je mogao bacati uroke i postizati ono što drugima nije polazilo za rukom. Mogao je čak izazvati bolest u svojih konkurenata, ili postići da protivnički igrač baseballa ne uspije udariti loptu. Mogao je učiniti da stvari lete, i slušati razgovore na udaljenosti od pet kilometara. Steve je uživao u pomisli da mu je na raspolaganju sva ta moć.

„Došao je pod utjecaj Sotone…“

Zapravo je povjerovao u laž. Došao je pod utjecaj Sotone. Možda ne bi bio povjerovao u tu laž da već nije naučio biti neiskren prema sebi. Nebrojeno je puta doživio razočaranje zbog uskraćene pohvale, pretrpio poniženje uslijed nepovoljne usporedbe s jednim od braće ili sestara te osjetio gorki žalac pogrdnih naziva. No, nikad sebi nije priznao da ga to vrijeđa ili ljuti jer takvo ponašanje ne bi zavrijedilo odličnu ocjenu. Stoga je odlučio povjerovati u laž: da su zahtjevi njegovih roditelja pravedni; da ne osjeća srdžbu uslijed uskraćenih pohvala, nepravednih usporedbi ili pogrdnih imena; da se može poslužiti moći kako bi izbjegao sram; da se može osjećati dobro preuzimajući vlast nad drugima.

Sotona je „otac laži“ (Iv 8,44). Stoga, kad je Steve progutao laž da može zapovijedati Sotoninom moći, Sotona je preuzeo moć ne samo na temelju te laži već i na temelju svih onih koje su joj prethodile. One su postale temelj na kojemu su zlodusi izgradili svoja prebivališta. Steve se naposljetku odlučio za Krista i odrekao vradžbina. No, to nije bilo dovoljno da bi zlodusi otišli. Ušli su preko laži vračarstva; u međuvremenu su pronašli mnoge druge za koje su se mogli uhvatiti. Sve dok se Steve nije pokajao za te laži, zlodusi su u njemu i dalje imali uporište. I tako se njegova arogancija nastavila: nikad nije mogao priznati da je u krivu. Izgubio je prijatelje jer nije bio spreman na kompromis. Nije se bio u stanju ispričati. Kad bi mu se približila neka djevojka, prijeteći razotkriti njegovo ranjivo srce, redovito bi joj pronašao manu – previsoka je, preniska, previše osjetljiva – i ostavio je. Upravo kao što je to činio dok se bavio okultnim, nastavio je nadzirati druge postavljajući se iznad njih, dok su mu zlodusi u tome spremno pomagali.

„Iako se Steve sada više nije bavio okultnim, taj je unutarnji zavjet ostao, a on ga se nije bio spreman odreći ni za sve blagoslove neba…“

Unatoč tome, Steve je bio dovoljno uvjerljiv te je uspio nekolicinu ljudi pridobiti da mu se pridruže u zabludama. Kad je postao nanovo rođeni kršćanin ispunjen Duhom Svetim, unatoč njegovoj mladosti doživljavali su ga kao neku vrstu proroka koji raskrinkava mane Crkve. Kad se tim svojim „darom“ služio bez imalo takta i suosjećanja te primio prijekor, jednostavno bi ga zanemario. Davno se bio zakleo da ga nitko neće nadmašiti u igri zvanoj život. (Upravo ga je to obećanje i odvelo u vračanje.) Iako se Steve sada više nije bavio okultnim, taj je unutarnji zavjet ostao, a on ga se nije bio spreman odreći ni za sve blagoslove neba.

I tako su zlodusi ostali u njemu, jer su imali uporište u vračanju; a i „nepokornost je kao grijeh čaranja“ (1 Sam 15,23). Iako je Steve sada bio vjernik, zlodusi su mu vikali u glavi ponavljajući laži kojih se zapravo nikad nije bio odrekao: „Nema Boga. Ti si bog!“ Kad se Steve obratio pastoru Jamisonu, bio je već gotovo dotaknuo dno. Da je pastor dublje razumio unutarnje ozdravljenje i oslobođenje, bio bi mogao prepoznati Steveov unutarnji zavjet te pomoći mu opozvati ga. Steve bi se tada suočio s gorkim korijenima koji su ga naveli da donese taj zavjet i, kasnije, uđe u okultno. Zlodusi bi tako izgubili svoj dom. Naposljetku bi Steve od svoga Oca nebeskog primio utjehu koja mu je bila uskraćena sa svakim popisom ocjena, i nakon svake utakmice…

Ulomak iz knjige Johna Lorena Sandforda i Marka Sandforda „Oslobođenje i unutarnje ozdravljenje“. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.