Terezija Avilska ili Terezija od Isusa, karmelićanka i crkvena naučiteljica, mističarka rođena je 28. ožujka 1515. godine u Gotarrenduri kod Ávile (Castilla), punim imenom Teresa Ali Fatim Corella Sanchez de Capeda y Ahumada.
Odlazak u samostan je skupo platila, što je nemalo pridonijelo njenoj veličini
Ljupka, vedra i živahna djevojčica, u mladosti je čitala živote svetaca, ali i viteške romane. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa je ozbiljno razmišljala i o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, što govori da je sve prije dobro odmjerila.
Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kad je odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da to u svijetu neće moći ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: »Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.« Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti. Ona je svoje zvanje skupo platila, što je nemalo pridonijelo njenoj veličini.
U samostanu se nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i u tome onemogućavan
Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti, te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle čak da to što nije bila živa zakopana valja zahvaliti samo brizi i slutnji don Alonsa, koji se opirao pogrebu. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa, kojeg je počela još više štovati, te je prema njemu cijeli život neumorno širila pobožnost.
Ne znači da je Terezija odmah nakon toga iskustva postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120 – 180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i u tome onemogućavan. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne.
U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu koje joj je pripravljeno ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela. Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati »u razgovoru s ljudima, već s anđelima« i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima »nastojala uskladiti« sa srcem Kristovim, ta – do tada prosječna karmelićanka – postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa. Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio njezin život posljednje 22 godine provedene na zemlji.
Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: »O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na van očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.«
No Sveta Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj se način boriti za kraljevstvo Božje.
Neka te ništa ne zbuni, ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja
Sveta Terezija je cijelog života patila od raznih bolesti i bolova; dva je puta bila u kritičnom stanju, jednom je tri dana bila u ‘letargiji’ – stanju potpune obamrlosti i bez svijesti, pa su joj već bili iskopali grob; tri je godine proživjela u svojoj ćeliji ‘paralizirana i sklupčana’.
Završimo ovaj prikaz svete Terezije njezinim riječima i molitvom koju je zapisala na jedan listić i stalno ju čuvala u svome Časoslovu:
Neka te ništa ne zbuni, ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postiže. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan.
Tijekom jedne od svojih ispovijedi svetom Ivanu od Križa u zanosu je čula ovu mističnu Isusovu poruku: „Moje je Srce tvoje, a tvoje je srce Moje”.
Neraspadnuto tijelo i čudesan miris
Preminula je 4. listopada 1582. u samostanu u Albi de Tormesu. Pokopana je istoga dana. Na lijes su bacili toliko kamenja, cigla i vapna da poklopac nije mogao izdržati pod tom težinom, puknuo je i sve je to palo u njega. Idućih se mjeseci iz groba neprestano širio ugodan miris pa je provincijal karmelićana o. Jeronim Gracijan naredio da se tijelo ekshumira.
Lijes je otvoren 4. srpnja 1583., devet mjeseci nakon pokopa. Poklopac lijesa bio je slomljen, napola istrunuo i pun plijesni, a vonj vlage bio je snažan. Odjeća se raspala na komadiće. Sveto je tijelo bilo prekriveno zemljom koja je ušla u lijes i bilo je sasvim mokro, ali potpuno očuvano, kao da je pokopano tek dan ranije. Skinuli su odjeću s tijela, habit u kojemu je bila pokopana, i očistili ga od zemlje. U tomu trenutku cijelom se kućom stao širiti čudesan, prekrasan miris, koji je ostao nekoliko dana. Odjenuli su je u novi habit, omotali pokrovom i ponovno položili u isti lijes, a prije toga su joj, odlukom provincijala, odrezali lijevu ruku.
U to je doba u katoličkomu svijetu bila raširena praksa uzimati relikvije s tijela svetaca. Iako Terezija Avilska tada još nije bila beatificirana, umrla je na glasu svetosti i općenito se vjerovalo da je samo pitanje vremena kada će biti uzdignuta na čast oltara. Pri svakoj ekshumaciji odrezali bi dio njezina tijela za relikvije koje su kasnije dospjele u razne crkve širom Europe, a sve komisije koje su pregledavale njeno tijelo ustvrdile su da se izvanredno stanje tijela mrtve karmelićanke ne može objasniti prirodnim uzrocima. Kad je relikvija njene lijeve šake (koju su joj odrezali 1583.) dospjela u ruke generala Francisca Franca, on se nije odvajao od nje sve do smrti 20. studenog 1975. u madridskoj bolnici kad je na prsima stiskao šaku sv. Terezije Avilske.
Iako su s tijela mističarke nastavili uzimati dijelove za relikvije, na njemu se i dalje nisu pokazivali znakovi raspadanja. To je utvrđeno tijekom idućih ekshumacija, kojih je bilo deset. Godine 1760. tijelo je još uvijek bilo elastično, a udovi gipki. Sv. Terezija Avilska danas počiva u srebrnu lijesu iznad glavnoga oltara crkve sestara karmelićanki u Albi de Tormesu. Ondje su izloženi i njezina lijeva ruka i srce koje je iz tijela izvađeno 1591., ali je ostalo izvanredno sačuvano, za što liječnici nisu našli znanstvenog objašnjenja.
Misli sv. Terezije
Ne propusti nipošto svoje molitve i pokornička djela i kad te muče nutarnji nemir i žalost, jer te đavao samo radi toga uznemiruje. Podvostruči tada svoju revnost i Bog će ti doskora pomoći!
Duševni mir uživat ćeš samo onda ako ti bude jedina želja da gledaš Boga, jedini strah da ga ne izgubiš, jedina žalost da ga još ne uživaš i jedino veselje sve što te k njemu vodi.
Kao što neobrađeno polje, i kad je zemlja dobra, rodi samo korovom i dračem, isto tako i ljudsko srce.
Ne ogovaraj: redovnike, svećenike i pustinjake!
Ako si u društvu, ne govori mnogo!
U svim svojim poslovima budi tih i skroman!
Ne budi svojevoljan i tvrdoglav, osobito u nevažnim stvarima!
Sa svakim budi jednako ljubazan!
Ne izruguj se ničemu!
Kada je potrebno da nekoga kazniš, kazni ponizno, skromno, imajući na pameti svoje vlastite pogreške.
Prilagođuj se svojoj okolini: budi veseo s radosnima, žalostan sa žalosnima!
Prije nego govoriš, usrdno se pomoli Bogu!
Ne opravdavaj se bez vrlo važnog razloga!
Ne govori o tome što bi ti moglo služiti na čast, npr. o svome znanju, svojoj kreposti, o svom plemenitom radu itd. Ako je pak korisno ili potrebno, tada treba o tome govoriti ponizno i skromno, jer to su darovi Božji.
Iskaži svoje mišljenje jednostavno i skromno. Ništa odviše ne uzdiži, ništa odviše ne pokudi.
Dodaj svojim razgovorima uvijek nešto duhovnoga, izbjeći ćeš tada brbljanje i ogovaranje.
Ne jamči ni za što, a da se prije temeljito ne raspitaš kako stvar stoji.
Ne miješaj se u tuđe poslove, nego zadrži svoje mišljenje za sebe, ako protivno ne iziskuje potreba ili ljubav prema bližnjemu.
Slušaj ponizno ako se govori o duhovnim stvarima i upamti ono što ti može koristiti!
Otkrij ispovjedniku i duhovnom vođi sve napasti, pogreške i zle sklonosti jer će ti on savjetovati koje zapreke moraš odstraniti i koja sredstva upotrijebiti.
Mnogo ćeš napredovati u kreposti ako sve činiš tako kao da pred sobom vidiš Boga.
Ne slušaj ogovaranje drugih, a ti sam nemoj nikoga ogovarati; zlo govori jedino o sebi. Znak je da napreduješ kada se veseliš ako te tko ukori.
Sva svoja djela prikaži na veću čast i slavu Božju.
Ne predaj se neumjerenom smijehu. Tvoje veselje neka bude ponizno, skromno i ljubazno.
Vazda pomišljaj da si sluga/sluškinja svima i u svima gledaj Krista, našega Gospodina, pa ćeš ga tako štovati i častiti.
Postići ćeš savršenost ako često i pomno ispituješ savjest. Pogreške koje si našao popravi milošću Božjom.
Ne brini se za pogreške bližnjega, nego se ugledaj u njegove kreposti i sjeti se svojih mana.
Njeguj u sebi veliku ljubav prema svakom trpljenju za ljubav Kristovu!
Svaki dan prikaži sebe pedeset puta Bogu s velikim žarom i čežnjom za njim.
Čuvaj u svom srcu nadahnuća Božja i provedi u djelo dobre odluke, što si ih stvorio u razmatranju.
U svemu stvorenom gledaj Providnost Božju i mudrost i hvali ga u svemu.
Otkini srce od svih stvari pa traži i naći ćeš Boga.
Ne gradi se pobožnim izvana, a jednako ne pokaži ni svoje nehajnosti.
Svoju pobožnost ne otkrij nikome bez potrebe. «Moja je tajna samo za mene», običavahu govoriti sv. Franjo i sv. Bernard.
Ne tuži se na slabu hranu, nego se uvijek sjeti žuči i octa koje su nudili našem Gospodinu.
Sjeti se nebeske gozbe, tamo nam se daje Bog za hranu – a gosti ove nebeske gozbe su anđeli i sveci Božji. Za ovom gozbom čezni svim srcem.
Prije svakog se važnijeg posla pomoli.
Ne čini ništa čega bi se stidio pred ljudima.
Ne uspoređuj se s drugima jer to može biti uzrokom velikih neprijateljstava i mržnje.
Primi ponizno svaki ukor i moli Boga za osobu koja te kori.
Ne govori o stvarima koje se tebe ne tiču, niti se o njima raspituj.
U svemu se ponizi i mrtvi do smrti!
Duša će ti se brzo usavršiti u ljubavi Božjoj ako često probudiš čin ljubavi. Ovo jednako vrijedi za sve ostale kreposti.
Sva svoja djela prikaži nebeskom Ocu po zaslugama Isusa Krista.
Prema svakom budi blag, a prema sebi – strog!
Na blagdan svetaca razmišljaj o njihovim krepostima i moli da ih Bog i tebi dade.
Svaku večer ispitaj pomno svoju savjest.
Ako si poglavar, čuvaj se da ne kazniš u srdžbi, jer će kazna samo onda koristiti kada je podijeliš u potpunom miru.
Vježbaj se u strahu Božjem, jer ovaj ponizuje i skruši srce.
Promisli kako se brzo mijenjaju ljudi i bit će ti lako da se pouzdaš samo u Boga koji ostaje uvijek isti.
Posavjetuj se o stvarima svoje duše samo s učenim i razboritim ispovjednikom i slušaj ga u svemu.
Kadgod ideš k stolu Gospodnjem, moli ga za jednu osobitu milost radi neizmjernog milosrđa kojim dolazi u tvoje bijedno srce.
Iako već imaš mnogo zaštitnika među svecima Božjim, ipak trebaš prema sv. Josipu gajiti osobitu pobožnost, jer je njegov zagovor kod Boga vrlo moćan.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
