„Ne pravi sebi bogove preda mnom” Nastavljamo sa serijalom o Deset Božjih zapovijedi. Čini se da je u današnjem svijetu, pa čak dobrim dijelom i u Crkvi, nestalo straha Božjega. Ljudi se ne boje izgubiti vječni život, ne boje se Božje pravednosti i žive po pravilima i zapovijedima koje su si sami kreirali. Jedni ne žele vjerovati u Boga, a drugi ne žele vjerovati u njegovu pravednost. No nema čovjeka koji nema svojeg Boga kojemu se klanja...

Foto: Shutterstock

“Ne pravi sebi bogove preda mnom”

»Rečeno je: “Ne pravi sebi bogove preda mnom. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Ja sam Gospodin Bog tvoj, jak i ljubomoran, koji kažnjavam opačinu otaca na sinovima do trećeg i četvrtog koljena onih koji me mrze, a iskazujem milosrđe do tisuće koljena onih koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”«

»”Ne pravi sebi bogove preda mnom”.

Čuli ste kako je Bog posvuda prisutan svojim pogledom i svojim glasom. Doista uvijek smo pred njim. Bili zatvoreni u sobi ili bili među narodom u Hramu, jednako smo pred njim. Bili skriveni dobročinitelji koji skrivamo svoje lice čak i pred onim kome činimo dobro, ili razbojnici koji u kojemu samotnom klancu napadamo putnika i ubijamo ga, jednako smo pred njim. Pred njim je kralj u svom dvorcu, vojnik na bojnom polju, levit u Hramu, mudrac prignut nad svojim knjigama, seljak prignut nad brazdom, trgovac za svojom tezgom, majka sagnuta nad kolijevkom, nevjesta u bračnoj sobi, djevojka u skrovitosti očinskog doma, dijete koje uči u školi, starac koji se pruža da umre.

Svi pred njim i sve čovjekovo djelovanje jednako pred njim. Sva čovjekova djela! Strahovita riječ! I utješna riječ! Strahovita, ako su djela grešna; utješna, ako su djela sveta. Znati da Bog vidi. Uzda zlomu djelovanju. Utjeha dobromu djelovanju. Bog vidi da dobro radim. Znam da on ne zaboravlja ono što vidi. Vjerujem da nagrađuje dobra djela. Zato znam da ću za njih primiti nagradu i zbog te sigurnosti sam spokojan. Ona će mi dati vedar život i mirnu smrt, jer će moja duša biti i u životu i na smrti utješena od zvjezdane zrake Božjeg prijateljstva. Tako promišlja onaj koji čini dobro. Ali zašto onaj tko zlo radi ne misli da je među zabranjenim djelima štovanje idola? Zašto taj ne kaže: “Bog vidi da dok se pretvaram da obavljam sveto bogoštovlje, da se klanjam jednomu ili mnogim lažnim bogovima kojima sam podigao oltar skriven ljudima, ali poznat Bogu.”

Kakvim bogovima, kazat ćete, ako čak ni u Hramu nema Božjeg lika? Kakvo lice imaju ti bogovi, ako nam nije bilo moguće dati lice pravomu Bogu? Da. Nemoguće je dati lice, jer čovjek ne može dostojno prikazati Savršenoga i Prečistoga.

Samo duh nazire njegovu bestjelesnu i uzvišenu ljepotu i čuje njegov glas, uživa njegovo milovanje kad on obaspe tim božanskim dodirima svojeg svetca koji ih zaslužuje. Ali čovjekovo oko, sluh, ruka ne mogu vidjeti i čuti i zato ponoviti na citri zvuk, niti čekićem i dlijetom na mramoru ono što je Gospodin.

Oh! Bit će sreća bez kraja kada, o dusi pravednih, ugledate Boga! Prvi pogled bit će zora blaženstva, koja će vam biti prijateljem u vijeke vjekova. Ipak, ono što nismo mogli učiniti za pravoga Boga, to, eto, čovjek čini za krive bogove, pa jedan podiže oltar ženi, drugi zlatu, drugi moći, drugi znanosti, drugi vojničkim pobjedama; jedan se klanja moćnomu čovjeku koji mu je po naravi sličan, veći jedino u preuzetnosti ili sreći: drugi se klanja samomu sebi i kaže: “Nema drugoga jednaka meni.” Eto bogova onih koji pripadaju narodu Božjemu.

Foto: Shutterstock

Kome se klanjaš u svom srcu?

Ne čudite se poganima koji se klanjaju životinjama, gmazovima i zvijezdama. Kolikim gmazovima, kolikim životinjama, kolikim ugašenim zvijezdama klanjate se u svojim srcima! Usta izgovaraju lažne riječi da laskaju, da posjeduju, da kvare. A zar nisu to molitve potajnih idolopoklonika? Srca snuju misli osvete, nedopuštene trgovine, bludnosti. A zar to nije štovanje nečistih bogova užitka, pohlepe, zla?

Rečeno je: “Ne klanjaj se ničemu što nije tvoj pravi Bog, Jedini, Vječni.” Rečeno je: “Ja sam Bog jak i ljubomoran.” Jak: nikakva druga sila nije jača od njegove. Čovjeku je slobodno da čini, Sotoni je slobodno da napastuje. Ali kad Bog kaže: “Dosta”, čovjek više ne može zlo raditi, niti Sotona više napastovati. Drugi je odbačen u svoj pakao, prvi poklopljen od svojeg zločinjenja, jer postoji granica u tome preko koje Bog ne dopušta da se ide.

Ljubomoran. Na što? Kakvom ljubomorom? Kukavnom ljubomorom malih ljudi? Ne. Svetom ljubomorom Božjom zbog svoje djece. Pravednom ljubomorom. Ljubomorom punom ljubavi. Stvorio vas je. Ljubi vas. Želi vas. Zna što vam škodi. Zna što je kadro rastaviti vas od njega, pa je ljubomoran na to nešto što se postavlja između Oca i djece i skreće ih od jedine ljubavi koja je spasenje i mir: od Boga. Shvatite tu uzvišenu ljubomoru koja nije uskogrudna, koja nije okrutna, koja nije tamničarska, nego koja je beskrajna ljubav, beskrajna dobrota, koja je sloboda bez granica, koja se daje ograničenomu stvorenju da bi ga u vječnosti privukao k sebi i u sebe i učinila ga dionikom svoje beskrajnosti. Dobar otac ne želi uživati sam svoje bogatstvo, nego hoće da ga s njim uživaju i njegova djeca. Konačno, više ga je skupio radi djece negoli radi sebe. Isto tako i Bog, ali unoseći u tu ljubav i želju za savršenstvom, koje je u svakom njegovu djelovanju.

Ne razočarajte Gospodina. On naviješta kaznu krivcima i djeci svoje djece koja su kriva. A Bog nikada ne laže u svojim obećanjima. Ali ne klonite svojim duhom, o djeco čovječja i Božja. Čujte drugo obećanje i kličite: “A iskazujem milosrđe do tisuće koljena onima koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”

Do tisuće koljena onima koji su dobri. I do tisuće slabosti siromašne djece čovječje, koja padaju ne iz zlobe, nego zbog lakoumnosti i zamke Sotonine. Još više. Ja vam kažem da vam on širi ruke ako skrušena srca i lica oprana od suza kažete: “Oče, sagriješio sam. Znam. Ponizujem se i tebi se ispovijedam. Oprosti mi. Tvoje oproštenje bit će moja snaga da mogu opet ‘živjeti’ pravim životom.”

Učinite od srca nebo i ne bojte se

Ne bojte se. Prije negoli ste sagriješili zbog slabosti, on je znao da ćete sagriješiti. Ali njegovo Srce zatvara se samo onda kad ustrajete u grijehu, htijući griješiti, praveći od jednoga određenoga grijeha ili od mnogo grijeha svoje odvratne bogove. Porušite svaki idol, napravite mjesta za Boga pravoga. On će sići sa svojom slavom da posveti vaše srce kad bude vidio da je sam u vama.

Vratite Bogu njegovo prebivalište. Ono je ne u hramovima od kamena, nego u srcu ljudi. Operite mu prag, oslobodite njegovu nutrinu od svakoga beskorisnoga ili grešnog sjaja. Bog sam. Samo on. On je sve! I ni po čemu nije manje vrijedno od raja srce čovjeka u kojem je Bog, srce čovjeka koji pjeva svoju ljubav božanskomu Gostu.

Učinite od svakog srca nebo. Započnite zajedničko stanovanje s Uzvišenim. U vašem vječnom sutra ono će se usavršiti u snazi i u radosti. Ali ovdje će već biti takvo da će nadvisiti drhtavo čuđenje Abrahama, Jakova i Mojsija. Jer to više neće biti sijevajući i zastrašujući susret sa Silnim, nego boravljenje s Ocem i Prijateljem koji silazi govoreći: “Moja radost je biti s ljudima. Ti me usrećuješ. Hvala, dijete.”«

Prvi dio prve Božje zapovijedi možete pročitati ovdje.

Iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; valtortahr.wordpress.com