Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena. Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.
Opasnost fanatizma
U njegovo vrijeme, mnogi su biskupi pisali i poticali na promicanje mira, jedinstva i ljubavi.
Među njima je bio i Irenej, koji je pisao u ime crkava Galije, kojima je predsjedao. Euzebije, navodeći odlomke iz Irenejeva pisma, zaključuje ovako: „Irenej, čije ime znači mirotvorac, bio je to i u svome ponašanju.“ Čitavo se to mučno pitanje između zapadne i istočne Crkve, na sreću, povoljno riješilo i tako nije došlo do raskola. I azijske su se crkve u slavljenju Uskrsa složile s Rimskom crkvom. Unatoč Isusovoj jasnoj želji i molitvi za jedinstvo Crkve, u njoj je kroz cijelu njezinu povijest sve do danas u većoj ili manjoj mjeri prisutna opasnost raskola. Ona je rodila velikim istočnim raskolom, rodila je raskol u doba reformacije, rodila je brojnim manjim, ali ipak tragičnim raskolima. Ta je opasnost naročito prisutna onda kad fanatizam pobijedi istinsku evanđeosku ljubav.
Veliki mirotvorac
Sveti Irenej, mirotvorac, svojim primjerom i držanjem uči nas kako da promičemo crkveno jedinstvo. O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej „život završio mučeništvom”. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. Grgur piše: „Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge mučenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, liječi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost mučenika.”
