Već nadimak današnje svete zaštitnice, „Isusov cvjetić” ili „Mali cvijet”, govori o nježnosti, blagosti i čistoći njezine duše, te o njezinoj omiljenosti u srcima vjerničkog puka. Izuzetno senzibilna djevojčica izgubila je majku 1877. godine, a majčinu ulogu preuzela je Terezijina starija sestra Paulina. Školovala se kod sestara benediktinki u Lisieuxu od 1881. do 1886. Neposredno prije 14. rođendana doživjela je viziju Djeteta Isusa.
„Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama”
Godine 1888. Thérèse je postala redovnica karmelićanka u Lisieuxu (Normandija), „da bi spašavala duše i molila za svećenike”. Četiri njezine starije sestre također su postale redovnice. Redovničke zavjete položila je 1890. U samostanu je mnogo molila, razmatrala i bavila se ručnim radom, obavljala poslove sakristanke i glavarice novakinja, ali je i trpjela od osamljenosti, duhovne jednoličnosti i sumnji.
I u trenucima tuge i mraka bila je zadovoljna: „O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.”
S radošću se miješala žalost, sa svjetlom tama, ali ona je i u trenucima tuge i mraka bila zadovoljna: „O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.” Jednom je doživjela mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o kojem je pripovijedala svojoj sestri Paulini.
Svojim je molitvenim životom, životom općenito, bliska i draga svakom vjerniku. Običavala je reći: „Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama”.
Zbog njezina krhkog zdravlja poglavarica joj je zabranila postiti i naredila joj je da zapisuje svoje uspomene i razmišljanja. Na kraju životnog puta uskliknula je: „Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?” U svojem djelu „Povijest jedne duše” (1897.), opisu vlastitog životnog puta, koji je nazvala „Malim putem”, izložila je smisao kontemplacije i osobne žrtve usmjerene prema duhovnim potrebama svih ljudi.
Bojala se ljudi – bila je to posljedica nekoliko bolnih rastanaka koje je doživjela još kao dijete. Tek je zagledavši se u kip Presvete Djevice, i vidjevši Njezin osmijeh, otkrila da je voljena!
»Kada je Terezija imala oko deset godina, bolovala je od teške psihoze – nema sumnje, bilo je riječ upravo o tome. Dok bi ležala, u sobi nije mogla podnijeti bilo čiju prisutnost, pa bi držala oči zatvorene. Kada bi svi otišli, onda bi se usudila otvoriti ih. Bojala se ljudi – osjećala je strašan strah koji je bio posljedica nekoliko bolnih rastanaka koje je doživjela još kao dijete: rastanak od dojilje, majčina smrt (imala je tada četiri godine), odlazak ljubljene sestre Pauline iz roditeljskog doma. Bila je ispunjena silnim strahom i nije bila u mogućnosti komunicirati s drugima. Izlaz je pronašla u svom svijetu. Tek je zagledavši se u kip Presvete Djevice, i vidjevši Njezin osmijeh, otkrila da je voljena!
Mnogo vremena kasnije, godinu i pol prije smrti, doživjela je još jedan gubitak. „Izgubila” je Boga – osjećala je kao da ju je napustio… Kao malena pobjegla je u vlastiti svijet, u psihozu. Sada, kao odrasla žena, ostala je postojana jer je bila ispunjena milošću… To nam daje zaključiti kako nam Božja prisutnost dopušta podnositi trpljenja. Dakle, kao djevojčica, Terezija iz Lisieuxa nije bila u stanju izaći na kraj s trpljenjem pa joj je zbog pretjerane osjetljivosti prijetila duboka i trajna psihoza. Pred kraj života govorila je: ‘Vjerujem, jer želim vjerovati!’ Kada čovjek upadne u dubinu mraka, vjera prestaje biti osjećaj i postaje ona nît koja spašava. Postojala je u toj ženi najdublja težnja – ljubav koja ju je hrabrila da vjeruje.”« (Jean Vanier, u knjizi „Zvijer i prorok” autora patera Augustyna Pelanowskog, OSPPE)
Njezini su roditelji prvi bračni par u povijesti Crkve koji je zajedno proglašen svetim
Posve predana volji Božjoj vratila je čast malim vrlinama često teške svagdašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca i povjerenju u Boga. Preminula je u Lisieuxu 30. rujna 1897., u 24. godini života.
Terezijine roditelje, Louisa Martina i Azélie-Marie „Zélie” Martin, rođenu Guérin, svetima je 18. listopada 2015. proglasio papa Franjo. Oni su prvi bračni par u povijesti Crkve koji je zajedno proglašen svetim.
Molitva svetoj Tereziji od Djeteta Isusa
O, sveta Terezijo, ti koja si otkrila da je jednostavan put, put svetosti,
pomozi nam živjeti jednostavne stvari svaki dan silom ljubavi koja ih čini velikima.
Ti, zaštitnice misija, trči i obujmi granice zemlje da bi poduprla misionare koji su u nevolji, da bi dala snagu onima koji su progonjeni, da bi donijela vjeru onima koji su u napasti.
Ti, koja si mlada radosno odgovorila na Ljubav Božju, učini da mnogi mladi osjete u srcu glas Učitelja koji ih zove da postanu ribarima ljudi i da imaju hrabrosti reći svoje „evo me”.
Ti, koja si po svome obećanju, učinila da na sve nas padne mirisna kiša ružinih latica, daj svećenicima srce, grešnicima oprost, bolesnima zdravlje, očajnima utjehu.
Sveta Terezijo od Djeteta Isusa, moli za nas.
Molitva Svete Terezije od Djeteta Isusa (Molitva nebeskom Ocu)
Vječni Oče, Sin tvoj jedinorođeni, slatko djetešce Isus, moja je svojina, ti si ga naime sam dao meni. Ja ti prikazujem neizmjerne zasluge njegova božanskog djetinjstva, pa te u njegovo ime molim, pozovi u nebesku radost mnoštvo malene djece, koja će dovijeka pratiti Božanskog Jaganjca.
Sveta Mala Terezija ostavila nam je učinkovit način na koji se možemo pomalo žrtvovati svaki dan
SAVJETI SVETE MALE TEREZIJE Kako živjeti s neugodnim osobama
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko; Book.hr
Priredio Danijel Katanović
