VIĐENJE MISTIČARKE MARIJE VALTORTA Ovako je izgledalo rođenje Blažene Djevice Marije "Oh, nožice! Duge nekih četiri centimetra, imaju za taban jednu koraljnu školjku, a za hrbat snježnu školjku išaranu plavim žilicama. Za prstiće ima remek-djelo liliputanske skulpture, i oni okrunjeni sitnim ljuskama blijedog mogranja"

…

Vidim Anu kako izlazi u vrt-perivoj.  Naslanja se na ruku jedne, sigurno, rođakinje, jer joj je nalik.

Vrlo je debela i umorna, možda od sparine upravo slične ovoj koja i mene obara. Ali koliko vrt bio sjenovit, ipak je i tu zrak usijan, težak, da bi ga mogao rezati kao meko i toplo tijesto, toliko je gust, pod nemilosrdnim nebom takvog plavetnila, da ga prašina koja lebdi u zraku čini pomalo zagasitim.

Mora da je tu već dugo suša, jer je zemlja, gdje nije zalijevana, doslovce pretvorena u prašinu vrlo sitnu i skoro bijelu, bjeline što lagano teži k prljavo ružičastom, dok je kestenjasto tamno crvena, gdje je zalivena, podno stabala ili uzduž kratkih gredica, gdje rastu redovi povrća, i unaokolo ružinih grmova, jasmina i drugih cvjetova i cvjetića, koji su posebno naprijed i uzduž jedne lijepe sjenice što dijeli na pola vrt sve do početka polja, koja su sada bez žita.

Ana ide, polagano, hladom sjenice, ispod koje zuje zlatne pčelice pohlepne za šećerom plavih bobica, prema Joakimu koji joj se požuri u susret, kad je ugleda. »Sve dovle si došla?«

I trava livade, koja označuje među vlasništva, suha je i rijetka. Samo uz rub livade, ondje gdje je ograda od divljeg gloga već potpuno načičkana rubinima malih plodova, trava je zelenija i gušća, i ondje u potražnji za pašom i hladovinom, nalaze se ovčice s malim pastirićem. Joakim je kod drvoreda i maslina. S njim su dva čovjeka koji mu pomažu. Ma koliko bio star, okretan je i radi s voljom. Otvaraju malene ograde na granici jednog polja da dovedu vode uvelim biljkama, i voda si krči put, grgućući između trave i suhe zemlje, i širi se u prstenima koji se na čas čine kao od žućkastog kristala i zatim samo kao tamni prstenovi od vlažne zemlje unaokolo mladica zemlje i preopterećenih maslina.

Ana ide, polagano, hladom sjenice, ispod koje zuje zlatne pčelice pohlepne za šećerom plavih bobica, prema Joakimu koji joj se požuri u susret, kad je ugleda.

»Sve dovle si došla?«

»Kuća je vruća kao peć.«

»I ti od toga trpiš.«

»Jedino trpljenje ove moje posljednje ure u trudnoći. Od ovoga trpe svi: ljudi i životinje. Nemoj se previše ugrijati, Joakime.«

»Kiša, kojoj smo se toliko nadali, i koja se činila već tri dana da je sasvim blizu, još nije došla, a polje izgara. Dobro je za nas što je ovdje u blizini izvor i što je vrlo bogat vodom. Otvorio sam kanale. Malo olakšanje za biljke čije je lišće povenulo i pokriveno prašinom.

Ali evo, barem toliko da ih održimo na životu. Kad bi pala kiša! …«

Joakim, s tjeskobom svih ratara, promatra nebo, dok se Ana, umorna, hladi lepezom koja kao da je načinjena od suhog palminog lista isprepletenog šarenim nitima što je drži ukrućenom. Rođakinja reče: »Gle, tamo iza Velikog Hermona, podižu se brzi oblaci. Sjeverni vjetar. Osvježit će, a možda će donijeti i kišu.«

»Već se tri dana podižu i zatim se s izlaskom mjeseca raziđu. Tako će i opet.« Joakim je obeshrabren.

»Vratimo se u kuću, jer i ovdje se teško diše, a osim toga, mislim, da je dobro vratiti se…«, reče Ana koja je još više maslinaste boje od bljedoće što joj se pojavila na licu.

Ti ćeš blistati sjajnim svjetlom, svi će narodi zemlje pred tobom ničice pasti, narodi će k tebi doći noseći ti darove, u tebi će se klanjati Gospodinu i držat će tvoju zemlju svetom, jer u tebi će zazivati Veliko Ime. Ti ćeš biti sretan u svojoj djeci, jer će sva biti blagoslovljena i ujedinit će se pred Gospodinom. Blaženi koji te ljube i koji se raduju tvome miru!

»Trpiš?«

»Ne. Ali osjećam onaj veliki mir što sam ga osjećala u Hramu, kad mi je bila dana milost, i koji sam još osjetila kad sam spoznala da sam majka. To je kao da si u ekstazi. Slatki san tijela, dok duh klikće i smiruje se u miru za kojeg nema ljudske usporedbe. Ljubila sam te, Joakime, i kad sam došla u tvoju kuću i rekla sama sebi: “Žena sam jednoga pravednika”, imala sam mir, a tako i svaki put, kad se tvoja brižna ljubav brinula za svoju Anu. Ali ovaj je mir različit. Vidi: vjerujem da je to mir poput onoga što je morao preplaviti, kao ulje koje se širi i blaži, duh Jakova, oca našega, poslije njegova sna o anđelima, i još bolje, sličan, radosnome miru Tobijinu, nakon što im se očitovao Rafael. Ako u nj ponirem, kušajući ga, on uvijek sve više raste.

To je kao da uzlijećem po plavetnim nebeskim prostorima… i, ne znam zašto, otkad imam u sebi tu mironosnu radost, imam pjesmu u srcu: pjesmu starog Tobije. Čini mi se kao da je napisana za ovaj čas… za ovu radost… za zemlju Izraela koji je prima… za grešni Jeruzalem kojemu je sada oprošteno… ali… ali ne smijte se mahnitosti jedne majke… ali kad kažem: “Zahvaljuj Gospodinu za svoja dobra i blagoslivljaj Boga vjekova, da ponovno podigne u tebi svoj Šator”, ja mislim da će onaj, koji će ponovno sagraditi u Jeruzalemu Šator Boga Istinitoga, biti ovo dijete koje će se upravo roditi… i mislim još da je prorečena sudbina ne više Svetoga Grada, nego moga stvorenja kad kantik kaže: “Ti ćeš blistati sjajnim svjetlom, svi će narodi zemlje pred tobom ničice pasti, narodi će k tebi doći noseći ti darove, u tebi će se klanjati Gospodinu i držat će tvoju zemlju svetom, jer u tebi će zazivati Veliko Ime. Ti ćeš biti sretan u svojoj djeci, jer će sva biti blagoslovljena i ujedinit će se pred Gospodinom. Blaženi koji te ljube i koji se raduju tvome miru! …” a prva koja se zbog toga raduje jesam ja, njezina blažena majka…«

Kad stigoše na prag kuće, prva olovna munja presiječe nebom i tutanj prvoga groma nalik je kotrljanju ogromnog doboša koji se miješa s arpedžom prvih kapi po uvelom lišću

Izgovarajući te riječi, Ana se izmijeni u licu, i ražari se poput stvari koja od mjesečeve svjetlosti biva zahvaćena velikim ognjem i obratno.  Blage joj suze teku niz obraze, a da ona to i ne primjećuje, i smiješi se u svojoj radosti. Međutim, ide prema kući, između muža i rođakinje, koji slušaju i dirnuti šute.

Požure se, jer oblaci jure nebom tjerani jakim vjetrom, galopiraju i množe se po nebu, a ravnica postaje mračna i dršće pod prijetnjom nevremena. Kad stigoše na prag kuće, prva olovna munja presiječe nebom i tutanj prvoga groma nalik je kotrljanju ogromnog doboša koji se miješa s arpedžom prvih kapi po uvelom lišću. Svi ulaze i Ana se povlači, dok Joakim koga su dostigli sluge, govori na vratima o ovoj toliko očekivanoj kiši, koja je blagoslov za žednu zemlju.

Ali radost se mijenja u strah, jer nahrupi vrlo žestoko oluja s munjama i oblacima punim tuče. »Ako se oblak prolomi, grožđe i masline bit će zdrobljene kao od mlinskog kamena. Bijednih li nas!«  Druga tjeskoba obuze zatim Joakima, zbog supruge kojoj je došao čas da porodi dijete.

Volim Mariju i kad to čujem, još je više volim.

Rođakinja ga uvjerava da Ana stvarno ne trpi. Ali on je uzbuđen i nemiran, i svaki put, kad rođakinja ili druge žene, među kojima je Alfejeva majka, izlaze iz Anine sobe da se povrate s toplom vodom, umivaonicima i lanenim ručnicima osušenim na vatri koja veselo sjaji na središnjem ognjištu u prostranoj kuhinji, ide i pita, i ne smiruje se na njihova uvjeravanja. Brige mu zadaje i to što Ana ne viče. Kaže: »Ja sam muškarac i nikada nisam vidio kako se dijete rađa. Ali se sjećam da sam slušao govoriti kako je to pogibeljno, kad porodilja nema boli…«

Dolazi večer, i prijevremeno, zbog izvanredno žestokog olujnog bijesa. Bujice, vjetar, munje, tu je sve osim tuče, koja je pošla istresti se negdje drugdje

Dolazi večer, i prijevremeno, zbog izvanredno žestokog olujnog bijesa. Bujice, vjetar, munje, tu je sve osim tuče, koja je pošla istresti se negdje drugdje. Jedan od momaka primijeti ovu žestinu oluje i reče: »Čini se da je Sotona sa svojim demonima izišao iz Gehene. Gledaj kako su oblaci crni! Osjećaš zadah sumpora u zraku i čuješ zviždanje i siktanje i jadikovanje i proklinjanja. Ako je to on, bijesan je ove večeri!«   Drugi se momak smije i kaže: »Izmakao mu je veliki plijen, ili ga je Mihael udario novom munjom Božjom i time mu potkresao i spalio rogove i rep.«

Prolazi trkom jedna žena i viče: »Joakime! Upravo rađa! I sve ide brzo i sretno!« i iščeznu s vrčićem u ruci. Nevrijeme iznenada prestade, nakon jedne munje tako žestoke da je odbacila tri čovjeka i njima udarila o zid; a pred kućom, na tlu vrta ostade na njezinu uspomenu jedna crna rupa iz koje je još izbijao dim.  I dok jedno cviljenje, nalik na jadikovku grličice koja po prvi put više ne pijuče, nego guče, dolazi s one strane vrata gdje je Ana, golema ‘duga’ širi svoj trak u polukrugu po cijeloj širini neba.

Izlazi ili barem se čini da izlazi od vrhunca Hermona, poljubljena jednom sunčanom trakom, nalik alabastru najnježnije bijelo-ružičaste boje, i uzdiže se do najčistijeg rujanskog neba i, prodirući kroz prostore, očišćene od svake nečistoće, nadlijeće galilejske brežuljke i dolinu koja se vidi, između dvije smokve, tamo na jugu, i zatim još jedno brdo, i izgleda kao da spušta krajnji šiljak na krajnjem horizontu, ondje gdje neki surovi lanac brda zatvara svaki drugi pogled. »Tako nešto još nikad nije viđeno!« »Gledajte, gledajte!«

Golema ‘duga’ širi svoj trak u polukrugu po cijeloj širini neba… uzdiže se do najčistijeg rujanskog neba i, prodirući kroz prostore, očišćene od svake nečistoće, nadlijeće galilejske brežuljke i dolinu koja se vidi, između dvije smokve, tamo na jugu… »Tako nešto još nikad nije viđeno!« »Gledajte, gledajte!«

»Čini se da cijelu zemlju Izraela spaja u jedan krug i već, ali gledajte, već je tu jedna zvijezda, iako još ni sunce nije zašlo. I još kakva zvijezda! Blista kao ogromni dijamant! …«

»I mjesec, tamo, sav je pun, iako još nedostaju tri dana da to bude,ali gledajte kako sjaji!« Nadolaze žene veseleći se s jednim ružičastim zamotuljkom u kao snijeg bijelom platnu.

To je Marija, Mama! Malešna Marija koja bi mogla spavati na rukama jednog djeteta, Marija duga najviše jedan lakat. Njezina je glavica kao od slonove kosti nježne ružičaste boje; njezine usničice karmin boje, koje više ne plaču, ali čine instinktivni pokret za sisanjem, a tako su malene, te ne znaš kako će zahvatiti bradavicu dojke; nosić malen između dva okrugla obraščića, i kad ga poškakljaš, otvaraju se očice, dva komadića neba, dvije nevine plave točkice koje gledaju, a ništa ne vide, između tankovitih i plavkastih, gotovo ružičastih trepavica, toliko su svijetle.

To je Marija, Mama! Malešna Marija koja bi mogla spavati na rukama jednog djeteta, Marija duga najviše jedan lakat. Njezina je glavica kao od slonove kosti nježne ružičaste boje; njezine usničice karmin boje, koje više ne plaču, ali čine instinktivni pokret za sisanjem, a tako su malene…

I kosica na okrugloj glavici ima ružičastoplavi premaz poput neke vrste meda koji je gotovo bijel. Uši, dvije školjkice ružičaste i prozirne, savršene. A ručice… što su te dvije male stvarčice koje mlataraju po zraku i zatim idu u usta? Zatvorene, kakve su sada, nalik su mahovinastim ružinim pupoljcima, koji su probili zelenilo cvjetnih listića, i pomaljaju van svoju nježnu ružičastu svilu; otvorene kao sada, dva mala jedva malo ružičasta slonokosna bisera, s pet blijedih mogranja za noktiće.

Kako će te ručice moći osušiti  toliki plač? A nožice? Gdje su? Za sada je to samo tapkanje sakriveno u platnu. Ali, evo rođakinja sjeda i otkrije je… Oh, nožice! Duge nekih četiri centimetra, imaju za taban jednu koraljnu školjku, a za hrbat snježnu školjku išaranu plavim žilicama. Za prstiće ima remek-djelo liliputanske skulpture, i oni okrunjeni sitnim ljuskama blijedog mogranja.

Ali kako će se pronaći tako malene sandalice, kada te lutkine nožice budu činile prve korake, tako malene da se mogu navući na te nožice? I kako će te nožice moći hodati toliko oštrim putevima i podnijeti tako mnogo boli pod jednim križem? Ali sada, to se ne zna, i smiješi se…  mlatarajući i bacakajući svojim lijepo oblikovanim nožicama, malešnih steganca s malim jamicama i kolutovima, toliko su debeljuškasta.

Trbuščić je kao preokrenuta čaša, savršena mala prsa pod čijom se bijelom svilom vide pokreti disanja i sigurno se čuje, ako joj se, kao što to sada čini sretni otac, prislone usta na poljubac, udaranje maloga srca…  Najljepše srdašce od svih što ih je imala zemlja kroz vjekove: jedino bezgrešno srce ljudsko. A leđa? Evo okreću je i vidi se krivulja slabina i zatim debeljuškasta ramena i ružičasti zatiljak tako jak, da, evo: glavica se podiže nad luk male kralježnice i čini se da je glavica ptičice koja promatra novi svijet unaokolo, s krikom protesta što je tako pokazuju, Nju, Nevinu i Čistu očima tolikih, Nju koju nijedan čovjek neće nikada vidjeti nagu, Savršenu Djevicu, Svetu Neokaljanu.

Crte lica ima očeve, koje su na njoj savršenije i ljupkije, jer Ona je žena, i to ona Žena; od oca ima smiješak i pogled i način kretanja i stas.

Pokrijte, pokrijte taj ljiljanov pupoljak, koji neće nikada na zemlji biti otvoren, a koji će dati još ljepšeg od Sebe, svoj Cvijet, ipak ostajući pupoljak sama. Istom u nebu LjiljanTrojstvenog Gospodina otvorit će sve svoje latice.   Jer tamo gore nema ni praška krivnje, koja bi i nehotice mogla oskvrnuti ovu čistoću. Jer tamo gore je Trojstveni Bog, da je pred očima sveg stvorenja primi, a koji će sada, za nekoliko godina, sakriven u srcu bez Ljage biti u Njoj: Otac, Sin i Zaručnik.

Sad je evo opet povijena i na rukama zemaljskog oca, kojemu sliči. Ne sada. Sad je samo skica jednoga čovjeka. Kažem da će ona njemu biti slična, kad bude žena. Majčina nema ničeg. Od oca ima boju kože i očiju, a sigurno i kose, koja je sada bijela. U mladosti će biti plava kako to kažu obrve. I crte lica ima očeve, koje su na njoj savršenije i ljupkije, jer Ona je žena, i to ona Žena; od oca ima smiješak i pogled i način kretanja i stas.

Misleći na Isusa, kako ga vidim, pronalazim da je Ana dala svoj stas Unuku i jaču slonokosnu boju kože. Dok Marija nema one Anine veličanstvenosti: visoke i gipke palme, ali ima otmjenost oca. I žene govore o nevremenu i o mjesečevu čudu, o zvijezdi, i o ogromnoj ‘dugi’ dok s Joakimom ulaze k sretnoj majci i vraćaju joj djetešce. Ana se smiješi na jednu svoju misao: »Ona je Zvijezda«, reče.»Njezin znak je na nebu. Marija, luk mira!  Marija, zvijezda moja!  Marija, čisti mjesec!  Marija, biser naš!«

»Zoveš je Marija?«

»Da. Marija, zvijezda i biser i svjetlo i mir…«

»Ali hoće reći i gorčina…  Ne bojiš li se nanijeti joj nesreću?«

»Bog je s Njom. Njemu je pripadala prije nego je postala.  On će je voditi svojim putevima i svaka će se gorčina promijeniti u rajski med. A sad budi kod svoje mame…  još za malo, prije nego što budeš potpuno Božja…«

I viđenje prestane s prvim snom Ane kao majke i Marije kao nejačeta.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno” (valtortahr.wordpress.com)

Book.hr; mv; Foto: Bonnie Kittle; Unsplash

📖 Posjetite naš novi web-shop; pronađite knjigu za sebe: figulus.hr