Foto: Instagram | fra Stjepan Brčina
Nedavno je profesor na mom faksu, inače ugledan glumac, komentirao nešto u smislu kako u crkvama vlada jedna kruta, monotona i nadasve ukalupljena atmosfera – a propovijeda se radost i sloboda. I nerijetko nažalost i je tako. Svojom zatvorenošću za Duha Svetog – koji je radost – zatvaramo vrata drugima koji bi ga preko nas (Mt 5, 13-14) trebali upoznati.
Međutim, da se profesor kojim slučajem – prošlu subotu u 21 sat – prošetao pored bazilike sv. Antuna na Svetom Duhu, vjerojatno bi utemeljio drugačiji stav. Negdje oko pet tisuća mladih jednoglasno je slavilo Gospodina. Grlili su se, skakali, pljeskali, plesali i glasno se smijali. Spustila se Sila odozgor. Spustio se Duh radosti i mladi su– iako u tom trenutku fizički iscrpljeni od kilometarskog hodanja – neumorno slavili Gospodina.
Rušenje predrasuda
Srušili su tako sliku o katoličkoj zatvorenosti i monotoniji. Srušili su i ‘logičke’ postavke koje pretpostavljaju iscrpljenost i umor nakon 16 kilometara hoda po ljetnim temperaturama. Jer nelogično je da smo upravo na koncu, na završetku, kad smo već bili znojni, umorni i iscrpljeni imali najviše snage za slavljenje, najviše snage za ples, pjesmu i radost. Dobro je da Duh Sveti ne poznaje ‘logičke’ postavke.
Kako je jednom prilikom napisao pastor Nebojša Đurić: ‘Prema zakonima fizike bumbar ne može letjeti. Aerodinamika tvrdi da su mu krila prekratka kako bi podržavala njegovo punašno tijelo u letu. Ali bumbar to ne zna. Nije polagao fiziku. On jednostavno leti kad god se sjeti. Budimo poput bumbara.’ Bog doista može činiti ono što si mi logički ne možemo objasniti.
Iskra proroštva
Bilo je prekrasno hodati među toliko mladih, među toliko vršnjaka i vršnjakinja, braće i sestara. Skromno bih rekao kako ovaj događaj (i to je moje mišljenje) ukazuje na ono proroštvo o Hrvatskoj u kojem je rečeno da ‘ako postoji način da Bog ponovno dođe i djeluje u Europi, onda će to biti preko Hrvatske.’
I doista, pomalo je paradoksalno da – dok Hrvati hrle u Njemačku u potrazi za sigurnijom egzistencijom – mladi Nijemci dolaze nama kako bi iskusili nešto, čega u zemlji koja broji preko 20 milijuna katolika, nažalost nema. Dolaze ovdje kako bi svjedočili čudesnom poletu u državi manjoj dvadeset puta od Njemačke.
Zašto ne bismo ovako svaki dan?
Dok smo u završnom dijelu hoda klečali pred Presvetim, obuzet iznimnom radošću, pomislio sam kako nam ovako može biti svaki dan. Ne u smislu da ćemo svaki dan skakati, plesati i glasno slaviti Boga – naravno da će bit perioda kušnji i prolaska kroz pustinju – nego u smislu dubljeg otvaranja Duhu Svetom koji daje trajnu radost i duboki mir. Iskustva poput ovog u subotu, nama mladima, mogu biti putokaz za svakodnevicu.
Nekako vjerujem da nam Duh Sveti takvim iskustvima želi poručiti kakvo je Kraljevstvo nebesko, koje nam sprema već ovdje na zemlji. Jer, kako je i objavio svetoj Faustini: ‘Moje kraljevstvo nebesko je moj život u ljudskoj duši’. On nam je dao talent, dakle dao nam je iskustvo radosti i mira koje smo osjetili u Njegovoj prisutnosti, koje smo iskusili kada smo se prepustili Njemu, zaboravili na brige i jednostavno se otvorili.
Što nakon ovakvih događaja?
Na nama je da taj talent, taj zalog, iskoristimo. Na nama ostaje hoćemo li ga umnožiti ili zakopati. Jer ako nam je dao takvo iskustvo, zašto to ne bi napravio ponovno? ‘Ako, dakle, vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!” (Lk 11, 5-13)
Mi mladi se moramo zapitati: ‘Što nakon Antunovskog hoda, što nakon MES-a, što nakon „Progledaj srcem“, što nakon kampa na Modravama, Cresu itd… Hoćemo li te talente zakopati ili ćemo ubirati plodove svakog dana?’ A plodnog tla nema bez razmatranja – nema ga bez Svetog pisma, kao što piše i u Katekizmu Katoličke Crkve; „Kršćanin treba nastojati da redovito razmatra, inače je nalik na prva tri tla iz prispodobe o sijaču.“ (KKC 2707)
Snaga zajednice
Da parafraziram fra Stjepana Brčinu koji je, na tečaju Filip prije dvije godine, rekao nešto što je meni osobno promijenila život: ‘Super vam je sad. Imate iskustvo Duha Svetog, ali to će trajati dan, dva, možda do tjedan dana. Uključite se negdje u zajednicu jer sami nećete moći, bit će vam puno teže.’
Poslušao sam taj savjet i mogu reći – a to svjedočim i svojim vršnjacima – odluka da se pridružim zajednicama mi je promijenila život.
Moj skromni savjet je; da se molite Gospodinu da vam providi zdravo utemeljenu zajednicu koja će odgovarati vama, vašem karakteru i koja će biti poticajno okruženje za vaš duhovni rast i razlučivanje duhovnog poziva. Iako, na srcu mi je da vam još nešto kažem: zajednica ne smije biti bijeg od problema. Bijeg od odnosa s Ocem. Bijeg od zadiranja u svoju nutrinu i predavanja svojih rana Bogu.
Zajednica vam može biti odlično mjesto za otvaranje, za razgovor, za traženje pomoći…
Jer takvi će vas korijeni kad-tad čekati, kad-tad će isplivati ono što nikad nije u potpunosti potopljeno. Zajednica vam može biti odlično mjesto za otvaranje, za razgovor, za traženje pomoći. Za otkrivanje da pomoć, i već sada, ovako mladi, možete itekako nekome pružiti. Nikad ne znate tko je u zajednici prošao to s čime se vi sada mučite ili prolazi ono što ste vi već savladali, jer u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. (Heb 2, 18).
Antunovski hod je – za sve koji su bili – odličan zalog i predivan dar Božje prisutnosti i zagovora sv. Antuna. Istinski primjer kako ne postoji apsolutno ništa ljepše od uživanja i odmaranja u Kristu te kako ne postoji ništa bolje od Njega.
Zašto nam onda ovako ne bi bilo bilo svakog dana?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Leo Marković: Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
