Foto: Shutterstock
Prije nekoliko godina došao je k meni jedan redovnik, tužeći se da ga zahvaća paraliza kada treba pjevati psalam u liturgiji i već nekoliko mjeseci izbjegava takve situacije, mijenjajući se s drugim redovnicima koji pjevaju psalme umjesto njega.
Strah od ismijavanja, kritike, kompromitacije sputavao ga je…
Strah od ismijavanja, kritike, kompromitacije sputavao ga je, dovodeći ga do izbjegavanja javnih nastupa i izvan liturgije. Bojao se da će pobrkati, pokvariti melodiju, napraviti lapsus i svi će mu se smijati. Sjedili smo nasuprot jedan drugomu i slušajući ga, prisjećao sam se svih onih trenutaka u kojima sam se učestalo zbunjivao za vrijeme obavljanja liturgije. Zaista, na početku je bilo teško podnositi ruganje, ali kasnije me to prestalo boljeti, a čak sam se počeo sam sebi smijati. Na kraju, kad je moj redovnik već sve rekao o svojem paralizirajućem strahu od pogreške, upitao sam ga ima li uskoro dodijeljenu liturgijsku službu na kojoj će morati pjevati psalam. Pokazalo se da mu pripada ona sljedećeg dana. Stoga sam mu rekao da donese lekcionar.
Zamolio sam ga da označi mjesta na kojima će se zabuniti. Pogledao me zapanjeno, ali uvjeravajući ga, rekao sam mu…
Kad ga je stavio na stol u sobi, gdje uvijek razgovaram s redovnicima, zamolio sam ga da označi mjesta na kojima će se zabuniti. Pogledao me zapanjeno, ali uvjeravajući ga, rekao sam mu: „Da, označi mjesta na kojima ćeš se svjesno zabuniti. Sam odaberi ta mjesta i s predumišljajem se zabuni!“ Izbor takvih mjesta dao mu je osjećaj kontrole nad situacijom. Treba ući u samo središte strahova da bi ih se svladalo.
Ne može se cijelo vrijeme izbjegavati predmet straha jer tada on naraste do takvih razmjera koji se ne mogu svladati
Ne može se cijelo vrijeme izbjegavati predmet straha jer tada on naraste do takvih razmjera koji se ne mogu svladati. Moj sugovornik bio je gluh na smisao pogreške, koja može oslobađati od stresa koji proizlazi iz prevelike brige za perfektan nastup. Bio mi je potreban specifični efata. Rekao sam mu neka se na tim mjestima koja je sam označio svjesno zabuni i neka se nasmije sam sebi ispred svih. Proživljavanje pogreške koja izaziva smijeh može biti odličan način da bismo se oslobodili od te vrste oholosti, koja nas neurotično prisiljava na besprijekornost nastupa, uzrokujući ogromnu napetost. A ta je poniznost toliko zdrava i vesela!
Prihvatio je to jer mi je vjerovao i pronašao motivaciju da prihvati doživljavanje poniženja za svoje duhovno dozrijevanje
Karen Horney naglašava često da se neurotična osoba vodi ponosom, koji joj nameće izvršavanje svega na takav način da bude besprijekorna i savršena, a kada to postaje nemoguće, upada u tugu i u ljutnju na sebe ili se pak osvećuje na drugima. Objasnio sam stoga redovniku da je važno za duhovni razvoj moći zbunjivati se i činiti pogreške. Kao što besprijekornost i nepogrešivost dehumaniziraju, tako i pogrešivost i činjenje pogrešaka dopuštaju da budemo ljudi ne samo prema sebi, nego i prema drugima. Errare humanum est! Prihvatio je to jer mi je vjerovao i pronašao motivaciju da prihvati doživljavanje poniženja za svoje duhovno dozrijevanje. Sljedeći dan upitao sam ga je li mu pošlo za rukom zbuniti se. Sa smijehom je rekao da je, iako se trudio, otpjevao psalam ispravno. „Šteta“, rekao sam mu uza smiješak. Ali nakon tog događaja više nikad se nije tužio na strah od javnih nastupa – ozdravila ga je sama želja da bude pogrešiv.
Samo tada kad bih znao da stojim ispred nekoga tko vidi u meni više nego ja sam u sebi spoznajem i tko me rasvjetljava sve do pojedinosti genskog koda, priznao bih da nema smisla blebetati i izmišljati izgovore
Nikomu od bližnjih gluhonijemoga, koji je živio u jednom od naselja Dekapola, nije uspjelo doprijeti do njega, otvoriti ga, razumjeti. Nikomu ne polazi za rukom da dopre do mene niti meni polazi za rukom da ispravno izrečem ono što se događa u meni sve dok ne sretnem Isusa, dok ga ne ugledam blizu sebe i ne postanem svjestan da on jest i može sve. Kad se moramo izraziti drugomu čovjeku, usprkos našemu nastojanju, u nama djeluju skriveni obrambeni mehanizmi, koji cenzuriraju naše izjave da onaj tko sluša ne bi imao pristup našim najskrivenijim tajnama. Znamo da je slušatelj samo čovjek i možemo pred njim zatajiti cijelu istinu, stoga se služimo poluistinama, a to dezorijentira i onemogućuje komunikaciju. Čak i najiskusniji terapeut svjestan je da pacijent koji želi ozdraviti najviše na svijetu ne govori sve, nego u svojim riječima otkriva samo neki dio istine. Zato je u tom prostoru, usprkos veliku društvenom autoritetu psihijatrije ili psihologije, tako malen postotak ozdravljenja. Čak je i ispovjedaonica mjesto u kojem pokajnik govori samo ono što pamti, a i to nerijetko na takav način da daje najeufemističniju verziju događaja. Kad bi čak imao posla s Padrom Pijem, ni to ne bi bilo jamstvo da on u njemu uvidi sve. Ljudi glume da su drugačiji nego što jesu u stvarnosti, češće izmišljaju nego povezuju.
Samo tada kad bih znao da stojim ispred nekoga tko vidi u meni više nego ja sam u sebi spoznajem i tko me rasvjetljava sve do pojedinosti genskog koda, priznao bih da nema smisla blebetati i izmišljati izgovore. Netko takav samo je Krist – pred njime ne moram „glumiti“ nekoga drugoga nego tko jesam.
Nema ničega ljepšega od oslobađanja od samog sebe, oslobađanja od vlastitih sigurnosnih pojaseva, zbacivanja sa sebe straha od spoznavanja sebe onakvim kakav jesam pred nekime tko sve zna
Nema ničega ljepšega od oslobađanja od samog sebe, oslobađanja od vlastitih sigurnosnih pojaseva, zbacivanja sa sebe straha od spoznavanja sebe onakvim kakav jesam pred nekime tko sve zna. Zato me uopće ne čudi da priča o ozdravljenju gluhonijemoga završava riječima svjedoka čuda: „Dobro je sve učinio!“ – „Kalos panta pepoieken!“ Dobro privlači ne samo pozornost, nego i srce. Dobra je istina koja oslobađa od prisile varanja sebe i drugih, čineći nas neizražajnim bićima, koja odbijaju sve od sebe poput ružnoće.
Moramo imati u životu osobe koje nas vole i pred kojima možemo biti autentični – to je uvjet za normalan život. Ali postajemo jasni samo za nekoga tko je jasan za nas. Pred Isusom su učenici bili potpuno otvoreni, budući da on također nije ništa skrivao pred njima. Bili su sigurni da ih ne vara, da je istina, i zato su si mogli dopustiti da budu pred njime jasni. Događa se također da oko nas nema nikoga takva. Pronašao sam se nekoliko puta u životu u takvoj situaciji da sam se osjećao kao ovca u vučjem čoporu i tad mi je Bog uvijek navodio dobrog prijatelja, ispovjednika, koji mi je dopustio taj pakao preživjeti. Smatram sada, s vremenskim odmakom, da bih, da nije bilo te potpore, klonuo. Ne bih izdržao pritisak okoline, koja umije samo krišom tražiti, u oči razgovarati o sportu i politici te vremenu, a iza leđa ogovarati. Imao sam sreću da su neki moji ispovjednici obično bili i moji prijatelji. Uistinu za to Bogu zahvaljujem, jer spoznao sam tada ono što su učenici spoznali s Isusom. Osjećao sam se u potpunosti prihvaćen, mogao sam otkrivati svoju sjenu, mogao sam spoznavati znakove da me Bog voli i oprašta samo ako pred njime ništa ne skrivam.
Primijetio sam također da što više otkrivam svoju sjenu pred Isusom, to više također Bog otkriva svoju ljubav preda mnom
Teško je tražiti od Boga iskreniju ljubav ako se istovremeno nešto pred njime skriva. Niti jedan čovjek nije u stanju voljeti nas ako predosjeća da nešto pred njim prikrivamo. Primijetio sam također da što više otkrivam svoju sjenu pred Isusom, to više također Bog otkriva svoju ljubav preda mnom. Što sam dublje i češće ispovijedao svoju krivnju, to dublje je Isus dopirao u moj život, otkrivajući mi koliko me silno voli. To nisu bili samo moji dojmovi, već konkretne činjenice. To me je k njemu privlačilo, jer osjetio sam u životu ne Isusa iz knjiga, nego živog Isusa, ne s papira ili sa slika, nego takva koji mi također otkriva svoje tajne. Kad se dvije strane otkrivaju pred sobom, teško je izbjeći prijateljstvo ili konačno ljubav!
Mary Ann Evans (George Eliot), engleska spisateljica, morala je iskusiti takvo prijateljstvo čim je napisala: „Kakvo je to neopisivo olakšanje imati osjećaj sigurnosti u drugoj osobi; ne morati vagati misli niti mjeriti riječi, nego izlijevati ih sve iz sebe, znajući da vjeran dlan ih primi i sačuva…“
p. Augustyn Pelanowski, „Dubine milosrđa“. Uskoro (www.figulus.hr)…
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
