Foto: Pixabay
Još su dva paketića duhana bila tu, hvala dragom Bogu. Drhtavim sam rukama posegnuo za jednim. Pritom mi je pogled pao na plavu omotnicu koju sam prije tri ili četiri tjedna zataknuo između paketića i koja je strpljivo čekala da je otvorim. Znao sam da odugovlačenje neće istinu nimalo uljepšati. Možda bude prihvatljivija? Uzeo sam omotnicu, položio je na stol i sjeo na rub kreveta.
Piljio sam u omotnicu. Nije mogla nikamo pobjeći, kao ni ja. Morao sam se suočiti s istinom, zato mi je valjalo pripremiti se na ono što me čeka: novi sudski postupak, još mnogo godina robije. Morao sam znati na čemu sam.
Uzeo sam pismo, potrgao omotnicu i izvukao debeli snop papira iz nje. „Optužnica“, pisalo je velikim slovima na prvoj stranici. Znao sam. Kratko sam prelistao bezbroj stranica, pročitao točke optužnice i u glavi izračunao koliku je kaznu za sve to tražio državni odvjetnik: šest mjeseci, pet godina, tri mjeseca, dvije godine… sveukupno stotinu točaka optužnice. Kad sam završio, u glavi mi je odzvonilo: 130 godina. Došao sam do tog zbroja. Nasmijao sam se grohotom! 130 godina – pa nadmašit ću bradatog starkelju s početka ovog poglavlja. Naravno, znao sam da se zbroj pojedinačnih kazni ne računa zajedno, nego se odredi jedinstvena kazna u paketu čija je stvarna duljina bila znatno kraća. Određivala se prvenstveno prema najduljoj pojedinačnoj kazni umjesto prema cjelokupnom zbroju. Sve u svemu, prevedeno na narodski: čeka me duga robija.
„Zašto, Bože, zašto?“ Ostavio sam pismo postrance i uhvatio se rukama za glavu. „Zašto si tražio od mene da napišem to prokleto pismo?“ pitao sam naglas. „Zar je moguće da tražiš tako nešto od mene?“
Znao sam da Bog ne želi da idemo lakim putem, linijom manjeg otpora, da se provlačimo. On želi da idemo pravim, čestitim, ispravnim putem, čak i kada nas to boli. Prokleto boli ponekad! Moja klauzula na preventivni pritvor bila je već ukinuta. Upravitelj zatvora Preusker osobno se zauzeo za to kod nadležnih tijela nakon što je primijetio što se događalo sa mnom protekle godine. Isprva je bio sumnjičav. Znao je da sam bio dobar glumac i da sam volio zabavljati se. „Willi nešto planira“, sigurno je mislio u sebi.
Istina je ta da nisam planirao ama baš ništa. Već godinu dana nisam se nijednom potukao. Nisam hranom gađao čuvare, ikoga vrijeđao niti bio agresivan. Bio sam spreman drugima pomoći, prijateljski nastrojen, smirivao sam sukobe. Često me Preusker pozivao k sebi u ured na razgovor. Promjena je bila stvarna, to je i sam zaključio. I socijalna radnica, gospođa Bockstaller, to mu je potvrdila. K njoj sam išao na biblijsku grupu koju je preko tjedna držala u zatvoru. Svi su se čudom čudili, najviše ja sam, promjeni otkako sam u rujnu 1983. u samici naišao na rečenicu koja me izula iz cipela.
Nastavak čitajte u knjizi „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
