Foto: Pixabay
Što ako smo do sada sve radili krivo? Što ako smo svojim postupcima i riječima već napravili toliko štete na našem plesnom podiju, da više nema ni mjesta na kojem bismo mogle zaplesati? Ako se pokajemo i, ponizivši se, priznamo svoj udio odgovornosti u razaranju tog odnosa i kada smo spremni pružiti i prihvatiti oproštenje, naš odnos može zacijeliti. Jedna mi je mlada žena sa žaljenjem ispričala:
„Voljela bih da sam drugačije postupala još na samom početku stvaranja svog odnosa sa svekrvom. Dok smo moj muž i ja još hodali, rekla sam mu da bi za njega bilo dobro da odseli iz roditeljskog doma. Štoviše, čak sam mu rekla da se neću udati za njega ako ne iseli iz njihove kuće. Danas žalim što sam ga na to prisilila. Iako i dalje mislim da je dobro za njega da je neko vrijeme živio samostalno, danas shvaćam da sam pretjerala davši mu takav ultimatum, a da pritom uopće nisam razmišljala o osjećajima njegove majke. Mislim da me je ona od tog trenutka smatrala prijetnjom za njezin odnos sa sinom i čini se da je bila u pravu. Nisam se trebala miješati u njihov odnos i prisiljavati ga da bira između mene i svoje majke. Svjesna sam da joj zbog toga dugujem ispriku.“
Nadam se da kada ova snaha svoju svekrvu zamoli za oproštenje, da će njena molba biti uslišana. Ako joj svekrva odbije oprostiti, ispunit će se riječi Thomasa Fullera: „Onaj koji drugome ne oprašta, ruši most preko kojeg sam mora proći jer svaki čovjek ima potrebu da mu bude oprošteno. U Mt 5, 7 piše: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe.
Iz knjige „Svekrve i snahe” autorice Annie Chapman. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
