Foto: Pixabay
Poklopac je zveknuo – zvuk drva o drvo. Sad je gotovo. Što je učinjeno, učinjeno je. Pismo koje sam upravo ubacio padalo je u unutrašnjosti poštanskog sandučića cijelu vječnost. Kada je napokon prigušenim zvukom označilo kraj svoga pada, znao sam da ga više ne mogu spriječiti u njegovoj misiji, i tada sam bio siguran: pogriješio sam kao nikada dotada.
Nakon 14 godina provedenih iza rešetki sloboda mi je bila nadohvat ruke, a upravo sam državnom odvjetniku urednim rukopisom obrazložio zašto bih trebao odležati narednih 20 godina
Poštanski se sandučić nalazio, baš kao i ja sam, usred zatvora u Bruchsalu, iza visokih zidina i strogo nadziranih vrata. Čim isprazne sandučić, moje će pismo krenuti put državnog odvjetnika. Nakon 14 godina provedenih iza rešetki sloboda mi je bila nadohvat ruke, a upravo sam državnom odvjetniku urednim rukopisom obrazložio zašto bih trebao odležati narednih 20 godina: „Sigurno me se sjećate“, započeo sam i bio uvjeren: sigurno se sjeća. Ta počinio sam 148 kaznenih djela. Maratonski proces. Od stotinu su me na kraju oslobodili zbog nedostatka dokaza. „Priznajem: kriv sam i za tih stotinu po točkama optužnice“, sročio sam. Riječi su mi odzvanjale glavom. Iako sam se osjećao dozlaboga bijedno, morao sam tako postupiti.
Prvi put u svom jadnom životu htio sam biti iskren do boli i učiniti ono što me istovremeno plašilo i oslobađalo
Moj mi je novi život tako nalagao. Prvi put u svom jadnom životu htio sam biti iskren do boli i učiniti ono što me istovremeno plašilo i oslobađalo. To ću iskusiti tek šest tjedana poslije. Dani dotad bili su kao luda vožnja na vrtuljku emocija između odlučnosti i očaja.
Zovem se Wilhelm Buntz. Dobro došli u moj život!…
Za Book.hr priredila I. A.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.