Jednog dana, doživio sam nešto što me navelo da se pitam je li moja služba iscjeljivanje? Dok su svi pjevali, tiho sam ustao s klupe i odšetao do ženskog dijela. Nagnuo sam se prema Florence, koja je sjedila u zadnjoj klupi s rukom obloženom gipsanim ovojem. Toplina iz pokrivača spustila se niz ruke u šake...

Foto: Unsplash

Tada, jednog dana, doživio sam nešto što me navelo da se pitam je li moja služba iscjeljivanje. Moja najmlađa sestra Florence imala je šest godina kada je pala u školi i smrskala desni lakat. Kad su kirurg i specijalisti za kosti završili svoj posao, bili su uvjereni da će se Florence ponovno služiti tom rukom. Ali lakat je ostao iskrivljen i ukočen. „Kada skinemo gips, počet ćemo s terapijom. Uz mnogo strpljivosti, on će povratiti deset, čak i dvadeset posto mobilnosti, ali to je najbolje čemu se možemo nadati.“

…ponovno sam osjetio dodir toplog, teškog pokrivača na ramenima

Jedne nedjelje u crkvi, ubrzo nakon ovog događaja, ponovno sam osjetio dodir toplog, teškog pokrivača na ramenima. Nisam morao pitati tko je to, niti sam ispitivao što trebam raditi. Trebao sam proći kroz prostoriju i moliti se za ozdravljenje Florencine ruke.

Nagnuo sam se prema Florence, koja je sjedila u zadnjoj klupi s rukom obloženom gipsanim ovojem. Toplina iz pokrivača spustila se niz ruke u šake.

Dok su svi pjevali, tiho sam ustao s klupe i odšetao do ženskog dijela. Nagnuo sam se prema Florence, koja je sjedila u zadnjoj klupi s rukom obloženom gipsanim ovojem. Toplina iz pokrivača spustila se niz ruke u šake.
„Florence“, šapnuo sam, „molit ću se za tvoj lakat.“
Njezine velike crne oči ozbiljno su me gledale. Spustio sam ruke na gips. U stvari, malo sam se zapravo molio; samo sam tamo stajao osjećajući kako vatra teče kroz moje ruke i šake u gipsani ovoj oko Florencina vrata.
„Osjećam nešto“, šapnula je Florence. „Vruće je.“

Za vrijeme večere, mama nam je ispričala kako je specijalist stavio jednu ruku na bijelu, naboranu kožu Florencina lakta, uhvatio zglob drugom i pažljivo kušao ispraviti ozlijeđenu ruku

To je bilo sve. U trenutku me napustio osjećaj dodira omotača i ja sam se vratio na svoje mjesto. Sumnjam da je više od pet-šest ljudi nešto primijetilo.
Za nekoliko tjedana, gips je bio skinut. Za vrijeme večere, mama nam je ispričala kako je specijalist stavio jednu ruku na bijelu, naboranu kožu Florencina lakta, uhvatio zglob drugom i pažljivo kušao ispraviti ozlijeđenu ruku. Kada se podlaktica pokrenula u ispravan položaj, zatim opet naprijed a onda u krug, njegovo je lice ozario osmijeh nevjerice. „Odlično…“, ponavljao je. „Vrlo dobro! Bolje nego što sam očekivao. Mnogo bolje! Pa to je… kao da ruka nikad nije ni bila slomljena!“

I tako sam se, daleko u polju jednog ljetnog dana, našao u molitvi pitajući Gospodina je li iscjeljivanje njegov posao za mene

I tako sam se, daleko u polju jednog ljetnog dana, našao u molitvi pitajući Gospodina je li iscjeljivanje njegov posao za mene. Opet kao da sam dobio odgovor: Naravno. Želim da cijela moja Crkva to čini. Vidjet ćeš mnoga divna iscjeljenja, neka i kroz svoje ruke. Ali, Demose, ni to nije moj naročiti posao za tebe.

Nastavak možete pročitati u knjizi Johna i Elizabeth Sherrill Najsretniji ljudi na svijetu. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju možete ovdje.