Foto: Shutterstock
Kad je napunila 18 godina, Faustina, odnosno Helena – jer to su joj ime dali na krštenju – zamolila je roditelje dopuštenje za ulazak u samostan. Odlučno su je odbili, iako su oboje bili veoma religiozni. Obitelj Kowalski imala je dvanaest članova i jedva tri hektara obradive zemlje te dva hektra livade. Od toga se nije moglo prehraniti. Otac Stanislav bavio se raznim poslovima, uglavnom radeći kao stolar. Danju je pjevao i molio Godzinki[1], a za zimskih večeri djeci bi čitao životopise svetaca. Ali unatoč svojoj pobožnosti, protivio se Heleninu ulasku u samostan. Bili su toliki siromasi da Helena nije imala ni haljine u kojoj bi nedjeljom išla u crkvu. A što uopće tada i pomišljati o mirazu koji su, u ono vrijeme, sve kandidatice morale donijeti u samostan.
Neprestani pozivi milosti bili su za mene velika muka, koju sam željela nadglasati zabavama.
„Nakon tog odbijanja roditelja, predala sam se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas milosti – iako moja duša nije našla ni u čemu zadovoljstva. Neprestani pozivi milosti bili su za mene velika muka, koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak, Božja milost pobijedila je u duši.“ (Dnevnik, 8)
U to vrijeme Faustina je radila u Łódźu kao sluškinja. Jedne nedjelje u kolovozu, da bi udovoljila ujaku, Michaelu Rapackomu, koji je imao zadaću izbiti djevojci iz glave njezine planove o ulasku u samostan, pošla je sa sestrom na plesnu zabavu.
Ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, kako mi govori: ‘Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?’
„Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kada sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, kako mi govori: ‘Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?’ U tom trenutku utihnula je glazba, nestalo društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj svoje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i svoju sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke. Počeli su svitati jutarnji sati, samo malo ljudi bilo je u katedrali. Ne pazeći ni na što oko sebe, bacila sam se pred Presveti Sakrament i molila Gospodina da mi podari spoznaju što trebam dalje činiti.
Odmah sam čula riječi: ‘Otputuj odmah u Varšavu, tamo stupi u samostan.’ Podigoh se od molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari.
(…)
[1] Godzinki – poljska pučka marijanska pobožnost, nastala u srednjem vijeku; različite molitve koje se mole tijekom dana, prateći vrijeme časoslova – jutarnja, o trećoj uri, o šestoj uri, o devetoj uri, večernja itd.
Iz knjige „Svaka je duša poseban svijet” autora Jana Grzegorczykog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
