Foto: Shutterstock
„Ovaj svećenik obiluje darovima“
Jednog ljetnog popodneva 1922. godine s prijateljicom pođoh u baziliku svetoga Petra. Prolazile smo kolonadom ispred crkve kada sam osjetila snažnu potrebu da pred svećenikom iznesem sve svoje dvojbe. Pitala sam sakristana je li moguće doći do kojeg svećenika, ali on mi je odgovorio da je prekasno i da su svi svećenici već otišli. „Za pola sata zaključavam crkvu“, reče on.
Moja prijateljica i ja smo ipak ušle u baziliku. Dok smo razgledavale jedan kip, odjednom ispred sebe ugledah fratra kapucina. Priđoh mu i zamolih za ispovijed. Pristao je i krenuo prema najbližoj ispovjedaonici. Odmah sam mu rekla da se nisam namjeravala ispovjediti, nego sam ga željela zamoliti za neka objašnjenja. Dugo smo razgovarali. Njegovi su odgovori bili precizni i uvjerljivi. Osjetila sam momentalno olakšanje.
Moja su se kolebanja u vjeri nastavila, ali nijedan svećenik nije mi znao dati odgovor kao onaj kapucin iz bazilike svetog Petra. Sljedećeg ljeta prvi sam put čula da netko govori o Padru Piju
Izlazeći iz crkve, rekoh svojoj prijateljici: „Ovaj svećenik obiluje darovima. Hajdemo ga pričekati ovdje. Želim ga pitati gdje stanuje kako bih mogla ponovno porazgovarati s njime.“ U tom trenutku do nas je došao sakristan i zamolio nas da izađemo kako bi on mogao zaključati crkvu. „Čekamo onog svećenika kapucina da izađe iz ispovjedaonice“, rekoh. „On također mora izaći iz crkve ili će morati noć provesti ovdje“, reče sakristan. Otišao je do ispovjedaonice, razmaknuo zavjesu, ali ondje nije bilo nikoga. „Već je otišao“, reče. U nevjerici pogledah prijateljicu i promrmljah: „Kako je uspio izaći?“
Moja su se kolebanja u vjeri nastavila, ali nijedan svećenik nije mi znao dati odgovor kao onaj kapucin iz bazilike svetog Petra. Sljedećeg ljeta prvi sam put čula da netko govori o Padru Piju, o svećeniku sa stigmama koji živi u San Giovanniju Rotondu. Osjetila sam snažnu želju da ga upoznam. Zajedno sa svojom tetom i nekoliko prijatelja uputih se prema mjestu gdje je živio.
Zanijemjela sam. Kako li je on mogao znati za to? Sljedećeg jutra pođoh kod Padra Pija na ispovijed. Prišla sam mu, on me blagoslovi i reče: „Kćeri moja, napokon si mi došla. Čekao sam te godinama“
U taj mali samostan u San Giovanniju Rotondu pristizali su ljudi svih staleža. Hodnik koji je povezivao sakristiju sa samostanom bijaše prepun ljudi, ali nekako sam se našla na mjestu na kojem se, prolazeći hodnikom, Padre Pio zaustavio. Stao je ispred mene, pogledao me u oči i, nasmiješivši mi se, rekao: „Giovanna, tebe poznajem. Rođena si onoga dana kada je tvoj otac preminuo.“
Zanijemjela sam. Kako li je on mogao znati za to? Sljedećeg jutra pođoh kod Padra Pija na ispovijed. Prišla sam mu, on me blagoslovi i reče: „Kćeri moja, napokon si mi došla. Čekao sam te godinama.“
„Oče, možda ste me zamijenili s nekim“, uzvratih.
„Ne, nisam. Poznajem te.“
„Ali prvi put sam u San Giovanniju Rotondu. Do prije nekoliko dana nisam ni znala za Vas.“
„Ja sam taj svećenik“
„Prošloga ljeta“, reče, „jednoga si poslijepodneva krenula u baziliku svetoga Petra s prijateljicom tražeći svećenika s kojim bi razgovarala o pitanjima vjere. Naišla si ondje na svećenika kapucina i razgovarala s njime. Ja sam taj svećenik.“
Nakon kratke pauze Padre Pio nastavi: „Dok si se rađala, Djevica Marija me je povela u Udine u vašu palaču. Ona je željela da budem nazočan u trenutku smrti tvoga oca te je od mene tražila da se pobrinem za tebe. Djevica Marija mi je povjerila tebe i brigu za tvoju dušu.“
Iz knjige „Padre Pio – čovjek nade“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
