PRESVETO TROJSTVO Isus otkriva kako se ulazi u Nebo »Ne spuštaj čelo, Nikodeme. Ja sam došao spasiti, a ne pogubiti. Bog nije poslao svoga Jedinorođenog Sina na svijet da On osudi svijet, nego da se svijet spasi po Njemu. U svijetu sam našao sve grijehe, sva krivovjerja, sva idolopoklonstva. Ali može li lastavica koja hitro leti iznad prašine uprljati njome svoje perje? Ne. Samo nosi po kukavnim putovima zemlje crticu plavetnila, miris neba, upućuje poziv da prodrma ljude i da ih potakne, te podignu pogled od blata i da slijede njezin let koja se vraća u nebo. Tako i Ja. Dolazim da vas povedem sa sobom. Dođite!... Tko vjeruje u Jedinorođenog Sina, nije suđen. Već je spašen, jer taj Sin zagovara kod Oca i kaže: „Ovaj me je ljubio“…«

Foto: Shutterstock

Iv 3, 16-18

Bog je poslao Sina da se svijet spasi po njemu.

Isus razgovara s Nikodemom noću u Getsemaniju

Isus je za večerom među svojim učenicima u kuhinji kućice u Masliniku. Razgovaraju o događajima dana, koji međutim nije onaj što je opisan ispred ovoga, jer čujem govoriti o drugim događajima, između kojih o ozdravljenju jednoga gubavca koje se dogodilo blizu grobova uz cestu prema Betfagi.

„Čini li čovjek za kojim ideš često slične stvari?“ I na moj potvrdni odgovor uskliknu: „Onda je veći od Eskulapa i postat će bogatiji od Kreza“. Odgovorio sam: „Uvijek će biti siromašan po shvaćanju svijeta, jer ne prima, nego daje i ne želi nego duše da ih povede k pravom Bogu“

»Ondje je bio i promatrao i jedan rimski satnik«, kaže Bartolomej. I dodaje: »Pitao me sa svog konja: „Čini li čovjek za kojim ideš često slične stvari?“ I na moj potvrdni odgovor uskliknu: „Onda je veći od Eskulapa i postat će bogatiji od Kreza“. Odgovorio sam: „Uvijek će biti siromašan po shvaćanju svijeta, jer ne prima, nego daje i ne želi nego duše da ih povede k pravom Bogu“. Satnik me pogleda začuđeno, a zatim je podbo konja i odjurio u galopu.«

»Pa je li bila lijepa, mlada, bogata?« »Da. Čini mi se da je bila mlada, a i lijepa. Ali sam više gledao prema Isusu negoli prema njoj. Htio sam vidjeti hoće li Učitelj ponovno krenuti…«

Učenik kojemu je Učitelj njegova jedina ljubav

»Bila je ondje i neka rimska dama u svojoj nosiljci. Nije mogla biti nego žena. Imala je spuštene zastore, ali je zavirivala kroz njih. Vidio sam«, kaže Toma.

»Da. Bila je kod visoke okuke ceste. Naredila je da se zaustavi kad je gubavac povikao: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ Onda je imala odmaknut zastor i vidio sam da te je gledala kroz jednu dragocjenu leću, a zatim se ironično smijala. Ali kad je vidjela da si ga ti samo zapovijeđu ozdravio, pozvala me i upitala me: „Je li to onaj za kojega kažu da je pravi Mesija?“ Odgovorio sam da da, a ona mi je kazala: „I ti si s Njim?“, a onda je upitala: „Doista je dobar?“«, kaže Ivan.

»Onda si je vidio! Kakva je bila?«, pitaju Petar i Juda.

»Pa!… Jedna žena…«

»Kojeg li otkrića!«, smije se Petar.

A Iškariot navaljuje: »Pa je li bila lijepa, mlada, bogata?«

»Da. Čini mi se da je bila mlada, a i lijepa. Ali sam više gledao prema Isusu negoli prema njoj. Htio sam vidjeti hoće li Učitelj ponovno krenuti…«

»Beno!« mrmlja kroz zube Iškariot.

»Zašto?« brani ga Jakov Zebedejev.

»Moj brat nije bio neki Ganimed u potrazi za pustolovinama. Odgovorio je jer je tako odgojen. Ali nije iznevjerio svoju prvu osobinu.«

»Koju?« pita Iškariot.

»Osobinu učenika kojemu je Učitelj njegova jedina ljubav.«

Juda spušta glavu ljutit.

»…za koliko stvari me optužuju«, kaže Isus. »Zapravo, nemaju posve krivo. Odviše dodira s poganima«, kaže Iškariot. »Misliš li ti da su pogani samo oni koji nemaju Mojsijeva Zakona?« pita Isus i kaže: »Juda!… Možeš li se zakleti našim Bogom da nemaš poganštine u srcu?«

»A onda… nije odveć dobro pokazivati se gdje razgovaramo s Rimljanima«, kaže Filip. »Već nas optužuju da smo Galilejci i zato manje „čisti“ od Judejaca. I to po rođenju. Zatim nas optužuju da se često zaustavljamo u Tiberijadi, u mjestu gdje se sastaju pogani: Rimljani, Feničani, Sirci… A onda… ah, za koliko stvari nas optužuju!…«

»Dobar si, Filipe, pa prekrivaš velom istinu koju govoriš. Ali ona je, bez vela, ovo: za koliko stvari me optužuju«, kaže Isus koji je dotada šutio.

»Zapravo, nemaju posve krivo. Odviše dodira s poganima«, kaže Iškariot.

»Misliš li ti da su pogani samo oni koji nemaju Mojsijeva Zakona?« pita Isus.

»A koji drugi onda?«

»Juda!… Možeš li se zakleti našim Bogom da nemaš poganštine u srcu? I možeš li se zakleti da je nemaju viđeniji Izraelci?«

»Pa, Učitelju… o drugima ne znam… ali ja… ja se za sebe mogu zakleti.«

Tko od vas ne izvršava jedno ili više tajnih obožavanja? Jedan ljepotu i eleganciju. Drugi ponos zbog svojeg znanja. Drugi, nadalje, klanja se ženskoj. Netko drugi novcu… nema čovjeka koji nije zahvaćen idolopoklonstvom. Kako onda prezirati one koji su po nesreći pogani, ako čovjek svojevoljno ostaje poganin kraj svega što je s pravim Bogom?«

Što je, po tvojem mišljenju, poganstvo?

»Što je za tebe, po tvojem mišljenju, poganstvo?« pita Isus dalje.

»Pa držati se vjere koja nije prava, klanjati se (drugim)bogovima«, odgovara Juda žestoko.

»A ti su?«

»Bogovi Grčke, Rima, oni egipatski… ukratko bogovi s tisućama imena i osoba koje ne postoje, koje, po vjerovanju pogana, ispunjaju njihove Olimpe.«

»Ne postoji ni jedan drugi bog? Samo oni olimpijski?«

»A koji drugi? Zar ih nema i previše?«

»Previše. Da, previše. Ali ima još i drugih i na njihovim oltarima ‘pale kăd’ svaki čovjek i svećenici, pismoznanci, rabbi, farizeji, saduceji, herodovci, sve izraelske osobe, zar ne? Ne samo, nego ga pale i moji učenici.«

»Ah, to pak ne!« kažu svi.

»Ne? Prijatelji… Tko od vas ne izvršava jedno ili više tajnih obožavanja? Jedan ljepotu i eleganciju. Drugi ponos zbog svojeg znanja. Jedan drugi kadi nadu da će postati velik, po ljudsku. Drugi, nadalje, klanja se ženskoj. Netko drugi novcu… Drugi opet pada ničice ispred svoga znanja… i tako dalje. Uistinu vam kažem da nema čovjeka koji nije zahvaćen idolopoklonstvom. Kako onda prezirati one koji su po nesreći pogani, ako čovjek svojevoljno ostaje poganin kraj svega što je s pravim Bogom?«

»Ali ljudi smo, Učitelju«, uzvikuju mnogi. »Istina je. Ali onda… ljubite sve, jer Ja sam došao radi svih, a vi niste veći od Mene.«

»Ali ljudi smo, Učitelju«, uzvikuju mnogi.

»Istina je. Ali onda… ljubite sve, jer Ja sam došao radi svih, a vi niste veći od Mene.«

»No, međutim, nas optužuju i tvoje se poslanje sputava.«

»Uza sve to ići će naprijed.«

»Što se tiče žena«, kaže Petar koji je, možda zato što sjedi uz Isusa, toliko ushićen te je dobar, dobar. »Ima nešto malo dana, a osobito otkako si govorio u Betaniji prvi put nakon povratka u Judeju, da nas uvijek slijedi jedna žena posve zastrta velom. Ne znam kako uspijeva doznati naše nakane. Znam da je gotovo uvijek ili na kraju posljednjih redova naroda koji sluša ako govoriš, ili iza naroda koji te slijedi ako hodiš, ili također iza nas ako idemo po poljima da te najavimo. U Betaniji mi je prvi put šapnula ispod vela: „Je li onaj čovjek za kojega kažeš da će govoriti doista Isus iz Nazareta?“ Odgovorio sam joj da, da, a uvečer je bila iza debla jednog stabla i slušala te. Potom sam je izgubio iz vida. Ali sada ovdje u Jeruzalemu već sam je vidio dva ili tri puta. Danas sam je pitao: „Trebaš li Njega? Jesi li bolesna? Želiš li milostinju?“ Uvijek je odgovorila ‘ne’, micanjem glave, jer nikad ne govori ni s kim.«

»Meni je kazala jednog dana: „Gdje Isus stanuje?“ i rekao sam joj: „U Get Semniju“ (Getsemaniju)«, kaže Ivan.

Imajte obzira prema njezinu velu. Može biti da je stavljen kako bi štitio borbu između grijeha i žeđi za iskupljenjem. Znadete li vi kakve se rane usijecaju kad nastane ta borba? Znadete li koji plač i koje crvenilo?

»Lijepo, budalo! Nisi smio. Morao si joj reći: „Otkrij se. Reci tko si pa ću ti kazati“«, kaže Iškariot gnjevan.

»A kad uopće tražimo te stvari?!« uzviknu Ivan jednostavan i nevin.

»Drugi se vide. Ta stoji sasvim zastrta koprenom. Ili je doušnica ili je gubava. Ne smije nas slijediti i znati. Ako je doušnica, to je zato da nam naškodi. Možda je za to plaćena od Sinedrija…«

»Ah! Zar se Sinedrij služi tim metodama?« pita Petar. »Jesi li siguran?«

»Sasvim siguran. Pripadao sam Hramu pa znam.«

»Lijepa stvar! Tome kao kukuljica pristaje razlog što ga je Učitelj malo prije kazao…« komentira Petar.

»Kakav razlog?« Juda je već crven od srdžbe.

»Onaj, da i među svećenicima ima pogana.«

»Kakve to veze ima s plaćanjem jednog doušnika?«

»Ima veze, ima! Dapače! Zašto poganin? Da sruše Mesiju, a da trijumfiraju oni. Stavljaju dakle sebe na oltar svojim prljavim dušama ispod čistih haljina«, odgovara sa svojim zdravim razumom pučanin Petar.

»Dobro, jednom riječju«, skraćuje Juda. »Ona žena je opasnost za nas ili za mnoštvo. Za mnoštvo, ako je gubava, za nas, ako je doušnica.«

»To jest: za Njega, ako bi slučajno bila to«, odgovara Petar.

»Ali padne li On, padamo i mi…«

»Ah! Ah!« smije se Petar i završava: »Ako padnemo, idol ide u komade, a tim se gubi vrijeme, ugled i možda koža, pa je onda ah! ah!… onda je bolje tražiti da ne padne ili… odalečiti se na vrijeme, zar ne? Ja, naprotiv, gledaj. Grlim ga još čvršće. Ako padne, srušen od Božjih izdajnika, hoću da padnem s Njim«, i Petar čvrsto grli Isusa svojim kratkim rukama.

»Nisam mislio da sam učinio toliko zlo, Učitelju,« kaže sasvim žalostan Ivan koji je nasuprot Isusu. »Tuci me, zlostavljaj me, ali se spasi. Jao ako bih ja bio uzrokom tvoje smrti!… Ah, ne bih si dao mira zbog toga. Osjećam da bi mi se izdubilo lice od neprestanog plača i da bi mi izgorio vid. Što sam to učinio! Juda ima pravo: jedna budala sam!«

»Ne, Ivane. Nisi budala i dobro si učinio. Pustite je neka dolazi. I imajte obzira prema njezinu velu. Može biti da je stavljen kako bi štitio borbu između grijeha i žeđi za iskupljenjem. Znadete li vi kakve se rane usijecaju kad nastane ta borba? Znadete li koji plač i koje crvenilo?

Kad jedna probuđena savjest počinje izjedati tijelo, koje je bilo grijeh, da ga uništi i da pobijedi s duhom, ona silom mora uništiti sve što je mamilo tijelo

Ti si Ivane, dragi sinko sa srcem dobrog dječaka, rekao da bi se tvoje lice izdubilo od neprestanog plača kad bi bio uzrokom mome zlu. Ali znaj da kad jedna probuđena savjest počinje izjedati tijelo, koje je bilo grijeh, da ga uništi i da pobijedi s duhom, ona silom mora uništiti sve što je mamilo tijelo, pa se osoba postăra i vene na žaru tog ognja što svrdla. Istom kasnije, kad je otkupljenje dovršeno, uspostavlja se jedna druga, sveta i savršenija ljepota, jer se ljepota duše pojavljuje u pogledu, u smiješku, u glasu, u čestitom ponosu čela na koje je sišlo Božje oproštenje i sjaji poput dijadema.«

»Dakle nisam učinio zla?«

»Ne. Ni Petar nije učinio zla. Pustite je. A sad neka svatko ide na svoj počinak. Ja ostajem s Ivanom i Šimunom, s kojima moram govoriti. Hajte.«

Učenici se povlače. Možda spavaju u uljari. Ne znam. Odlaze i sigurno se ne vraćaju u Jeruzalem, jer su vrata već satima zatvorena.

Dovoljni su Izak, Ilija i ostali da uzdrže živom ideju koja se već utvrđuje među dobrima i u poniznima. Za mogućnike… postoje druge poluge. Tu je Lazar, Kuza, Josip i drugi još…

»Rekao si, Šimune, da ti je Lazar danas poslao Izaka s Maksiminom dok sam Ja bio kod Davidove kule. Što je želio?«

»Želio ti je reći da je Nikodem kod njega i da želi s tobom razgovarati potajno. Dopustio sam si kazati: „Nek dođe. Učitelj će ga čekati u noći.“ Nemaš nego noć kad možeš biti sam. Zato sam ti rekao: „Otpusti sve, osim Ivana i mene.“ Ivan nam treba da bi pošao na most preko Cedrona čekati Nikodema, koji je u jednoj od Lazarovih kuća izvan gradskih zidina. Ja sam bio potreban zato da objasnim. Jesam li loše učinio?«

»Dobro si učinio. Hajde, Ivane, na tvoje mjesto.«

Ostaju sami Šimun i Isus. Isus je zamišljen. Šimun poštuje njegovu šutnju. Ali je Isus iznenada prekida i kaže kao da glasno završava jedan nutarnji govor: »Da. Dobro je učiniti tako. Dovoljni su Izak, Ilija i ostali da uzdrže živom ideju koja se već utvrđuje među dobrima i u poniznima. Za mogućnike… postoje druge poluge. Tu je Lazar, Kuza, Josip i drugi još… Ali mogućnici… me ne žele. Boje se i dršću za svoju vlast. Otići ću daleko iz ovog judejskog srca, koje je sve neprijateljskije prema Kristu.«

»Vraćamo li se u Galileju?«

»Ne. Ali daleko od Jeruzalema. Judeju treba evangelizirati. I ona je Izrael. Ali ovdje, vidiš… Sve dobro dođe da bi me optužili. Povući ću se. I po drugi put…«

»Učitelju, eto Nikodema«, kaže Ivan ulazeći prvi.

»Mrziš nas zato što te ne ljubimo?« »Ne. Ne mrzim niti neprijatelje.«

Pozdravljaju se, a potom Šimun uzima Ivana i izlazi iz kuhinje ostavljajući njih dvojicu same.

»Oprosti, Učitelju, što sam želio s Tobom razgovarati potajno. Zbog Tebe i zbog sebe nemam povjerenja u mnoge. Ne radi se kod mene samo o plašljivosti. Radi se i o razboritosti i o želji da ti koristim više negoli da ti otvoreno pripadam. Imaš mnogo neprijatelja. Ja sam jedan od malo njih ovdje koji ti se dive. Savjetovao sam se s Lazarom. Lazar je mogućnik po rođenju, boje ga se jer je u milosti Rima, pravedan u očima Božjim, mudar jer je sazreo u oštroumnosti i u obrazovanosti, tvoj pravi prijatelj i moj pravi prijatelj. Zbog svega toga htio sam razgovarati s njime. I sretan sam što je on sudio na isti način kao i ja. Kazao sam mu o posljednjim… raspravama u Sinedriju o Tebi.«

»O posljednjim optužbama. Samo reci istine gole kakve jesu.«

»Posljednje optužbe. Da, Učitelju. Baš sam se spremao da kažem: „Pa dobro i ja sam od njegovih“. Toliko da u tom skupu budem barem jedan Tebi u prilog. Ali mi se Josip približio i prišapnuo: „Šuti. Držimo skrovitim naše mišljenje. Reći ću ti kasnije“. A kad smo izišli odande, kazao je: da, kazao je: „Ovako je korisnije. Ako budu znali da smo njegovi učenici, tajit će pred nama što misle i odlučuju, pa mu mogu naškoditi i naškoditi nama. Pred nama koji se samo zanimaju za Njega neće ništa držati u tajnosti.“ Razumio sam da ima pravo. Tako su… zli! I ja imam svojih interesa i svojih dužnosti… a tako i Josip… Shvaćaš, Učitelju.«

»Ne izričem vam nikakva prijekora. To sam govorio Šimunu prije nego si došao. I odlučio sam udaljiti se od Jeruzalema.«

»Mrziš nas zato što te ne ljubimo?«

»Ne. Ne mrzim niti neprijatelje.«

»Ti kažeš. Ali tako je. Imaš pravo. Ali kakva bol za mene i Josipa! A Lazar? Što će kazati Lazar, koji je upravo danas odlučio poručiti ti da napustiš ovo mjesto i da pođeš u jedan od njegovih posjeda na Sionu. Znadeš li? Lazar je velik u bogatstvu. Dobar dio grada je njegov, tako i mnoge zemlje Palestine. Njegov otac je pripojio svojoj očevini i očevini Euherije, koja je bila iz tvojeg plemena i obitelji, ono što je bila nagrada Rimljana vjernom službeniku, pa je djeci ostavio doista veliku baštinu. I ono što više vrijedi: prikriveno, ali moćno prijateljstvo s Rimom. Tko bi bez tog prijateljstva bio spasio od pogrde čitavu kuću nakon sramotna Marijina ponašanja, njezine rastave, koju je dobila samo zato jer je bila „ona“, nakon njezina raspuštenog života u onom gradu koji je njezino dobro (feud) i u Tiberijadi koja je otmjena javna kuća, gdje su Rim i Atena prostrli bludnički krevet za tolike od izabranog naroda? Doista, da je Sirac Teofil bio uvjereniji prozelit, ne bi bio svojoj djeci dao onaj odgoj koji se povodi za helenizmom, koji ubija toliko kreposti i sije toliko strasti i koji je, pošto su ga pili, ali i bez posljedica odbacili Lazar, a osobito Marta, zarazio Mariju i u njoj se neobuzdanoj umnožio, pa je od nje učinio blato obitelji i Palestine! Ne, bez moćne sjene milosti Rima bilo bi nad njima izvršeno isključenje gore negoli nad gubavcima. Ali pošto je tako, iskoristi to.«

»Možete dolaziti i dalje. I Ja ću biti samotan rabbi kao i Ivan i govorit ću mnoštvu koje je željno čuti glas Božji i sposobno vjerovati da sam Ja taj Glas. A ostali će me zaboraviti. Ako budu sposobni barem toliko.«

»Ne. Povući ću se. Tko me želi, doći će k Meni.«

»Zlo sam učinio što sam govorio!« Nikodem je utučen.

»Ne. Počekaj i uvjeri se«, i Isus otvara jedna vrata i zove: »Šimune! Ivane! Dođite k Meni.« Pritrčavaju ona dvojica.

»Šimune, reci Nikodemu što sam ti govorio kad je on ušao.«

»Da su za skromne dovoljni pastiri, za mogućnike Lazar, Nikodem i Josip s Kuzom, a ti da se povlačiš daleko od Jeruzalema, ali ipak ne ostavljajući Judeje. To si govorio. Zašto zahtijevaš da to ponovim? Što se dogodilo?«

»Ništa. Nikodem se bojao da Ja odlazim zbog njegovih riječi.«

»Kazao sam Učitelju da je Sinedrij sve veći neprijatelj, pa da bi bilo dobro da se stavi pod zaštitu Lazarovu. Zaštitio je tvoja dobra jer ima na svojoj strani Rim. Zaštitio bi i Isusa.«

»Istina je. To je dobar savjet. Premda moja kasta nije ni u Rimu rado viđena, ipak mi je jedna Teofilova riječ sačuvala imanje za vrijeme progona i gube. A Lazar ti je velik prijatelj, Učitelju.«

»Znam. Ali sam rekao. I učinit ću što sam rekao.«

»Onda te mi gubimo!«

»Ne, Nikodeme. Ka Krstitelju idu ljudi sviju sekti. K Meni će moći doći ljudi sviju sekti i svih položaja.«

»Mi smo dolazili k Tebi znajući da si veći od Ivana.«

»Možete dolaziti i dalje. I Ja ću biti samotan rabbi kao i Ivan i govorit ću mnoštvu koje je željno čuti glas Božji i sposobno vjerovati da sam Ja taj Glas. A ostali će me zaboraviti. Ako budu sposobni barem toliko.«

Učitelju, znamo da si od Boga došao… Nitko ne može činiti čudesa što ih Ti činiš ako nema Boga uza se. To vjeruju i učeni kao Gamalijel. Kako onda to da ne možemo imati vjere što je imaju maleni u Izraelu?

»Učitelju, žalostan si i razočaran. Imaš pravo. Svi te slušaju i vjeruju u Tebe toliko te postizavaju čudesa. Čak i jedan Herodov čovjek, čovjek koji mora da je na silu pokvario naravnu dobrotu na onom rodoskvrnom dvoru. Čak i nekoji rimski vojnici. Samo mi od Siona tako smo tvrdi… Ali ne svi. Vidiš… Učitelju, znamo da si od Boga došao, njegov učitelj da ga višega nema. To kaže i Gamalijel. Nitko ne može činiti čudesa što ih Ti činiš ako nema Boga uza se. To vjeruju i učeni kao Gamalijel. Kako onda to da ne možemo imati vjere što je imaju maleni u Izraelu? Ah, reci mi po istini. Neću te izdati ni da mi kažeš: „Lagao sam da potkrijepim svoje mudre riječi pod jednim pečatom koji nitko ne može ismijavati.“ Jesi li ti Mesija Gospodinov? Onaj Iščekivani? Riječ Očeva, utjelovljena da pouči i otkupi Izraela prema Savezu?«

»Pitaš li to sam od sebe ili te drugi šalju da to pitaš?«

»Od sebe, od sebe, Gospodine. Imam ovdje jednu muku. Imam oluju. Suprotne vjetrove i suprotne glasove. Zašto nema u mene, zrela čovjeka, one spokojne sigurnosti što je ima ovaj, gotovo nepismen i dječak, a koja mu prouzrokuje onaj smiješak na licu, ono svjetlo u očima, ono sunce u srcu? Kako ti, Ivane, vjeruješ, te možeš biti tako siguran? Pouči me, o sinko, u svojoj tajni, tajni po kojoj si znao vidjeti i shvatiti da je u Isusu Nazarećaninu Mesija!«

Isus uzima riječ govoreći: »Ja ću ti kazati pravu tajnu. Ovi su se znali nanovo roditi, s jednim novim duhom, slobodnim od svakog lanca, čistim od svake ideje. I zato su dokučili Boga. Ako se čovjek ponovno ne rodi, ne može vidjeti kraljevstva Božjega niti vjerovati u njegova Kralja.«

Ivan se crveni kao jagoda, a potom spušta glavu kao da se izvinjava što će reći nešto tako veliko pa jednostavno odgovora: »Ljubeći.«

»Ljubeći! A ti, Šimune, poštenjačino i na pragu starosti, ti učen i toliko iskušan, te si morao biti sklon bojati se prijave svagdje?«

»Razmišljajući.«

»Ljubeći! Razmišljajući! I ja ljubim i razmišljam,  a još nisam siguran!«

Isus uzima riječ govoreći: »Ja ću ti kazati pravu tajnu. Ovi su se znali nanovo roditi, s jednim novim duhom, slobodnim od svakog lanca, čistim od svake ideje. I zato su dokučili Boga. Ako se čovjek ponovno ne rodi, ne može vidjeti kraljevstva Božjega niti vjerovati u njegova Kralja.«

»Kako se može čovjek ponovno roditi kad je već odrastao? Izbačen iz majčina krila čovjek nikad više ne može u nj ući. Ciljaš možda na reinkarnaciju u koju vjeruju toliki pogani? Ali ne, to nije moguće u Tebe. A onda ni to ne bi značilo ponovno ući u majčino krilo, nego ponovno se utjeloviti izvan vremena. Prema tome ne više sada. Kako? Kako?«

Ovi su se znali ponovno roditi. Mladić (Ivan) je ubio tijelo i postigao ponovno rođenje duha bacajući svoje ja na lomaču ljubavi. Sve što je bilo materija izgorjelo je. Iz pepela diže se, eto, novi duhovni cvijet, divan suncokret koji se umije okretati k vječnom Suncu. Stari (Šimun) je položio sjekiru čestitog razmišljanja na korijen svoga starog mišljenja i istrijebio je staro stablo…

»Samo jedno je postojanje tijela na zemlji i samo jedan je vječan život* (»Samo… zemlje.« Sličnim izrazima se tvrdi da postoji samo jedan zemaljski život i samo jedan onozemni život, da isključi reinkarnaciju koja upravo dopušta više zemaljskih života i više onozemnih života.) duha nakon zemlje. Sad ne govorimo o tijelu i krvi, nego o besmrtnosti duha, koji se pomoću dvije stvari preporađa na prvi život: pomoću vode i pomoću Duha. Ali veća stvar je Duh, bez kojega voda nije drugo do simbol. Tko se oprao vodom mora se zatim očistiti Duhom i njime se upaliti i svijetliti ako hoće živjeti u krilu Boga koji je u vječnom Kraljevstvu. Jer ono što je rođeno od tijela, jest i ostaje tijelo i s njim umire pošto mu je služilo u njegovim požudama i grijesima. A ono što je rođeno od Duha, duh je i živi vrativši se Duhu Roditelju pošto je odgojio svoj duh do savršene dobi. U Kraljevstvu nebeskom stanovat će samo bića koja su stigla do savršene duhovne dobi. Ne čudi se dakle ako kažem: „Treba da se ponovno rodite“. Ovi su se znali ponovno roditi. Mladić (Ivan) je ubio tijelo i postigao ponovno rođenje duha bacajući svoje ja na lomaču ljubavi. Sve što je bilo materija izgorjelo je. Iz pepela diže se, eto, novi duhovni cvijet, divan suncokret koji se umije okretati k vječnom Suncu. Stari (Šimun) je položio sjekiru čestitog razmišljanja na korijen svoga starog mišljenja i istrijebio je staro stablo ostavivši samo izdanak dobre volje, iz kojega je proizveo svoje novo mišljenje. Sad ljubi Boga novim duhom i vidi ga.

Dakle, Ja govorim i svjedočim o onome što znadem. Kako ćeš uopće moći prihvatiti stvari što ih nisi vidio ako ne prihvaćaš svjedočanstva što ti ga Ja donosim? Kako ćeš moći vjerovati u Duha, ako ne vjeruješ u utjelovljenu Riječ? Ja sam sišao da opet uziđem i da sa sobom povučem one koji su ovdje dolje. Samo jedan je sišao s Neba: Sin čovječji. I samo jedan će uzaći na Nebo s vlašću da otvori Nebo: Ja, Sin čovječji

Svatko ima svoj način kako stići u luku. Svaki vjetar je dobar samo ako se znade upotrebljavati jedra. Vi čujete puhanje vjetra i prema njegovu smjeru možete se ravnati u pokretanju broda. Ali ne možete reći odakle on dolazi niti dozvati onaj vjetar koji vama treba. I Duh poziva i dolazi pozivajući i prolazi. Ali slijediti ga može samo tko je pažljiv. Sin poznaje očev glas, poznaje glas Duha duh koji je od Njega rođen.«

»Kako se to može dogoditi?«

»Zar me ti, učitelj u Izraelu, to pitaš? Zar ti ne znaš tih stvari? Govorimo i svjedočimo o onome što znademo i što smo vidjeli. Dakle, Ja govorim i svjedočim o onome što znadem. Kako ćeš uopće moći prihvatiti stvari što ih nisi vidio ako ne prihvaćaš svjedočanstva što ti ga Ja donosim? Kako ćeš moći vjerovati u Duha, ako ne vjeruješ u utjelovljenu Riječ? Ja sam sišao da opet uziđem i da sa sobom povučem one koji su ovdje dolje. Samo jedan je sišao s Neba: Sin čovječji. I samo jedan će uzaći na Nebo s vlašću da otvori Nebo: Ja, Sin čovječji. Sjeti se Mojsija. On je podigao zmiju u pustinji da liječi bolesti Izraelove. Kad Ja budem uzdignut, izliječit će se oni koji su sada zbog groznice grijeha slijepi, gluhi, nijemi, mahniti, gubavi, bolesni, i tkogod bude vjerovao u Mene, imat će život vječni. I oni koji budu u Mene vjerovali, imat će taj blaženi život.

U svijetu sam našao sve grijehe, sva krivovjerja, sva idolopoklonstva. Ali može li lastavica koja hitro leti iznad prašine uprljati njome svoje perje? Ne. Samo nosi po kukavnim putovima zemlje crticu plavetnila, miris neba… Tako i Ja. Dolazim da vas povedem sa sobom. Dođite!…

Ne spuštaj čelo, Nikodeme. Ja sam došao spasiti, a ne pogubiti. Bog nije poslao svoga Jedinorođenog Sina na svijet da On osudi svijet, nego da se svijet spasi po Njemu. U svijetu sam našao sve grijehe, sva krivovjerja, sva idolopoklonstva. Ali može li lastavica koja hitro leti iznad prašine uprljati njome svoje perje? Ne. Samo nosi po kukavnim putovima zemlje crticu plavetnila, miris neba, upućuje poziv da prodrma ljude i da ih potakne, te podignu pogled od blata i da slijede njezin let koja se vraća u nebo. Tako i Ja. Dolazim da vas povedem sa sobom. Dođite!… Tko vjeruje u Jedinorođenog Sina, nije suđen. Već je spašen, jer taj Sin zagovara kod Oca i kaže: „Ovaj me je ljubio“. Ali tko ne vjeruje, uzalud mu je da čini sveta djela. Već je suđen jer nije vjerovao u ime Jedinoga Sina Božjega. Koje je moje Ime, Nikodeme?«

»Isus.«

»Ne. Spasitelj. Ja sam Spasenje.

»Spasitelj. Ja sam Spasenje. Tko mi ne vjeruje, odbija svoj spas i sudi mu Vječna Pravda. A sud je ovaj: „Bila ti je poslana Svjetlost, tebi i svijetu, da vam bude spasenje, a ti i ljudi voljeli ste tmine negoli svjetlost… izbjegavali ste ‘Svjetlost’ da ne bi rasvijetlila vaše skrivene rane. A kazna će biti u razmjeru s osudom, za pojedinca i za zajednicu. Što se tiče onih koji me ljube i provode u djelo istine što ih naučavam…

Tko mi ne vjeruje, odbija svoj spas i sudi mu Vječna Pravda. A sud je ovaj: „Bila ti je poslana Svjetlost, tebi i svijetu, da vam bude spasenje, a ti i ljudi voljeli ste tmine negoli svjetlost, jer ste više voljeli zla djela, koja su već bila vaša navika, negoli dobra djela koja vam je On pokazivao da ih nasljeđujete kako biste bili sveti“. Vi ste mrzili Svjetlost jer zločinci vole tmine za svoje zločine i izbjegavali ste ‘Svjetlost’ da ne bi rasvijetlila vaše skrivene rane. Ne za tebe, Nikodeme. Ali istina je to. A kazna će biti u razmjeru s osudom, za pojedinca i za zajednicu. Što se tiče onih koji me ljube i provode u djelo istine što ih naučavam, rađajući se stoga u duhu po drugi put, koje je najistinskije rađanje, eto Ja kažem da se oni ne boje svjetla, nego mu se dapače primiču, jer njihovu svjetlost uvećava ona od koje su bili prosvijetljeni: to je uzajamna slava zbog koje je blažen Bog u svojoj djeci i djeca u Ocu. Ne, djeca Svjetlosti se ne boje da budu prosvijetljena, nego dapače srcem i djelima govore: „Ne ja: On-Otac, On-Sin, On-Duh Sveti – izvršili su dobro u meni. Njima slava uvijeke“. A s Neba odgovara vječni pjev Trojice koji se ljube u svome savršenom Jedinstvu: „Bla­goslov uvijek tebi, pravo dijete naše volje“. Ivane, sjećaj se ovih riječi za onda kad bude čas da ih napišeš. Nikodeme, jesi li uvjeren?«

»Vidiš li djelo moći Tmina? Kao pauk rasteže svoju zasjedu pa hvata na lijepak i zarobljuje onoga koji ne zna umrijeti da bi se ponovno rodio kao leptir, tako jak da može razdrijeti mračnu paučinu i proći kroz nju«

»Učitelju… da. Kad ću opet moći govoriti s Tobom?«

»Lazar će znati kamo da te dovede. Ići ću k njemu prije negoli se udaljim odavde.«

»Ja idem, Učitelju. Blagoslovi svoga slugu.«

»Moj mir bio s tobom.«

Nikodem izlazi s Ivanom. Isus se okreće k Šimunu: »Vidiš li djelo moći Tmina? Kao pauk rasteže svoju zasjedu pa hvata na lijepak i zarobljuje onoga koji ne zna umrijeti da bi se ponovno rodio kao leptir, tako jak da može razdrijeti mračnu paučinu i proći kroz nju noseći za uspomenu svoje pobjede na zlatnim krilima komade sjajne mreže, kao bojne zastave odnesene neprijatelju. Umrijeti da bi se živjelo. Umrijeti da bih vam dao snage, te možete umrijeti. Dođi, Šimune, na počinak. I Bog bio s tobom.«

Sve završava.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus