Foto: Shutterstock
Ono što djetetu nedostaje, to će dobiti iz drugih izvora, iz izvora vlastitih snaga, ili od anđela koji ga prati
U razgovorima na tečajevima neprestano doživljavam, da majke imaju osjećaje krivnje što su svojoj djeci premalo pružale podršku i osjećaj samopouzdanja. Trudnu ženu obuzima osjećaj kako ona sama ne posjeduje taj iskonski osjećaj sigurnosti. Tako sumnja je li uopće sposobna svome djetetu prenijeti dovoljno sigurnosti, koje će mu omogućiti da ide kroz svoj život. Raduje se rođenju svoga djeteta, ali istodobno se boji da nije dorasla ulozi majke, da će prenositi pogrješke koje su učinjene u njezinu odgoju. Pokušavam tada majkama razjasniti kako ne moraju sve dati. Ne trebaju biti savršene majke. Dovoljno je da daju ono što mogu. Više ne moraju. Daju ono što imaju. I to je djetetu dovoljno, to može primiti. Ono što mu nedostaje, to će dobiti iz drugih izvora, iz izvora vlastitih snaga, od anđela koji ga prati ili od bake i djeda, ili drugih rođaka. Neke majke se plaše da ne ponove pogrješke vlastitih majki. Pokušavam ih uvjeriti da nismo prokleti ako ponovimo koju od pogrješaka učinjenih u povijesti našeg života. Što svjesnije sagledamo vlastito odrastanje, to ćemo manje ponavljati ono što se nama dogodilo. U razgovoru s očevima izranjaju drugi osjećaji krivnje. Oni si predbacuju da su imali premalo vremena svoju djecu, da se nisu osvrtali na probleme svoje djece, jer su bili previše zauzeti svojim zvanjem. I nastojali su ne biti tako autoritativni kao što je to bio njihov otac.
Djeca trebaju oca koji postavlja i granice na koje se mogu osloniti onda kad sami ne znaju dalje
No, tada doživljavaju kako ponavljaju iste autoritativne riječi svoga oca. previše negiraju ulogu oca tako da djeci ne nude stvarnog sugovornika, ne postavljaju nikakve granice koje djeci mogu pomoći da na taj način otkriju svoje vlastite granice. Od pukog straha da ne pretjeruju s autoritativnošću, očevi se suzdržavaju od odgovornosti u odnosu prema djeci i pokušavaju imati samo razumijevanje za njih. Ali djeca trebaju oca koji postavlja i granice na koje se mogu osloniti onda kad sami ne znaju dalje. Osjećaji roditeljske krivnje izranjaju kad problemi eskaliraju kod osmogodišnjaka ili desetogodišnjaka, ili u kasnijoj dječjoj dobi. Djevojčica s dvanaest godina odbija školske dužnosti. Jednostavno više ne uči i samo dobiva loše ocjene, premda u školi sve razumije. Njezina sestra je natprosječna. S njom se ne može uspoređivati. Dakle, pokušava na drugi način privući roditeljsku pozornost. Time odmah kod majke stvara osjećaj krivnje: što sam krivo učinila u odgoju da je moja mlada kći tako „teška”? U razgovoru kći svojim roditeljima predbacuje: vi me uopće niste željeli. Majci je neshvatljivo kako ona to zna. Djeca danas očekuju nešto drugo u odnosu s roditeljima, a ne kao nekoć. Gledaju na televiziji kako se djeca protive roditeljima i predbacuju im krivi odgoj.
Točno znaju kako mogu pogoditi roditelje u bolnu točku i učiniti ih nesigurnima
Djeca često preuzimaju takav način govora koji čuju na televiziji. Točno znaju kako mogu pogoditi roditelje u bolnu točku i učiniti ih nesigurnima. Svjesni su pritom moći koju imaju u ruci. Roditelji često odmah razvijaju osjećaje krivnje i pojačano se brinu za kćer ili sina. Ipak, svojom prekomjernom brigom dodatno doprinose dječjem povlačenju iz života i odbijanju dužnosti. Jedan dječačić od osam godina točno poznaje određene trikove da uznemiri svoju majku. Ukoliko se ona zaboravi i udari ga, istodobno se tako preplaši da mu dopusti sve što je on u tom času moli. Dječak je, dakle, prozreo psihički model svoje majke i zna za trik kako će i dobit sve što želi imati.
Ako dijete primijeti da njegovi odgovori izazivaju u meni strah, tada postaje još nesigurnije
Susrećem mnoge roditelje koji zapadaju u paniku kad je dijete „teško”, kad ne uspijeva u školi te ima socijalne ili duševne probleme, pokazuje znakove ADS-a ili urođenu slabost kod učenja čitanja i pisanja, ili neki drugi hendikep. Mnogim roditeljima je to pobuda da nešto i poduzmu. Idu kod dječjih psihologa i traže savjet. To može biti sasvim korisno. Samo ne trebaju djetetu pokazivati svoj strah i brigu. To samo pojačava već ionako nesigurno ponašanje njihova djeteta. Važno je da se ne zapada u paniku, nego da se ima čvrsto uporište da se razvije nutarnji odmak u odnosu na dijete. Samo tada mogu bez straha pitati dijete što je to što ga pokreće. Ako dijete primijeti da njegovi odgovori izazivaju u meni strah, tada postaje još nesigurnije. Roditelji se prije svega moraju rastati od svoje idealne slike da su savršeni roditelji, da su idealna obitelj i da djeca rastu bez ikakvih teškoća. Roditelji daju ono što mogu. No, imaju granice.
Roditeljima je izazov da se ne postavljaju iznad djece i da se ne ponašaju apsolutistički
Obitelj ima čvrst temelj, no ona je i lomljiva. A djeca u sebi uvijek posjeduju oboje: pozitivne razvojne klice kao i razvojne smetnje. Zadaća roditelja bila bi da stvari uzmu onakvima kakve jesu, a ne da zapadaju u paniku. Osjećaji krivnje nisu dobri pratioci kod odgoja djece. Jer osjećaji krivnje čovjeka samo koče i čine nesigurnim. Nemamo jamstvo da sve ispravno činimo. Krivnja spada u naš život. Željeli mi to ili ne, uvijek smo u nečemu krivi. Ipak, to nas ne treba opterećivati osjećajima krivnje. Ne trebamo se okrivljivati i ispričavati, nego sagledavati ono što je u odgoju izmaklo ili upravo izmiče. Uvijek ćemo ostati sebi i djeci nešto dužni. No, upravo to može biti izazov. Roditeljima je izazov da se ne postavljaju iznad djece i da se ne ponašaju apsolutistički, nego da – svjesni vlastite ograničenosti – odgajaju djecu onako kako najbolje umiju, sukladno svojoj savjesti.
Roditeljima je bolje da mole za svoju djecu kako bi ih baš ono što su u odgoju iskusili, bilo to dobro ili loše, ojačalo u njihovu vlastitu razvoju
I djeca su također izazvana da se suoče s roditeljskim ograničenjima te razviju vlastite snage. Djeca ne moraju trpjeti zato što roditelji reagiraju osjetljivo. Čak je i dobro da upoznaju granice svojih roditelja. To vodi k tome da ih ne veličaju niti smatraju nepogrješivim. A omogućava im da se lakše odvoje od svojih roditelja i nađu svoj vlastiti put. A roditeljima je bolje da mole za svoju djecu kako bi ih baš ono što su u odgoju iskusili, bilo to dobro ili loše, ojačalo u njihovu vlastitu razvoju, a ne da si stalno predbacuju kako ih nisu dobro odgojili ili kako su ih ranili. I trebaju moliti Boga da se rane koje su djeca zadobila pretvore u bisere, da djeca upravo po njima rastu i otkriju svoje snage. Kad govorim s majkama o osjećajima krivnje, tada osjećam kako su mnoge nesigurne. Neke si same pod pritiskom društva, koje odmah reagira kad se kod djeteta jave teškoće i problemi, stvaraju neprimjeren pritisak da budu dobre majke. Važno je da se čovjek oslobodi toga pritiska. Ako kružim oko svojih osjećaja krivnje, tada sam previše usredotočen na sebe. Želim biti dobra majka. Važnije je da se čovjek oslobodi od stalnih prosuđivanja sebe samog i prihvati se sa svojim jakostima i slabostima. To me oslobađa za veću usredotočenost na dijete i njegov razvoj: što ga pokreće? Zbog čega trpi? Što mu je potrebno? Što ima u sebi da reagira na probleme?
Svaka majka mora naći svoj vlastiti put
Kako mogu ojačati njegove nutarnje potencijale ili korijene? Neka mi je majka pričala da ju je njezina šogorica jednom jako povrijedila. Predbacila joj je da mnogo radi i ima premalo vremena za obitelj. Suprotno tome, ona je baš imala dojam kako umije dobro spojiti i jedno i drugo. No takve kritičke riječi dotiču našu nesigurnost i stvaraju nove osjećaje krivnje. Je li doista njezin posao kriv što djeca imaju teškoće? Što trebam činiti? Uvijek pokušavam ohrabriti majke: vjerujte u svoj vlastiti osjećaj! Kako bi bilo kad bi stvarno prestali raditi? Bi li se pri tome osjećali bolje? Ili bi to samo još pojačalo vašu nesigurnost? Nema propisa po kojoj bi se na ovaj ili onaj način obitelj i zvanje mogli uskladiti. Svaka majka mora naći svoj vlastiti put i o njemu, dakako, smije promišljati no nikada s moralizatorskog gledišta, nego uvijek u osluškivanju vlastitog srca. Vlastito mi srce kaže ono što je za mene moju obitelj dobro.
Iz knjige „Život je pustolovina” autora Anselma Grüna.
Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
