Foto: Shutterstock
Svi smo grešni. Zato je naša ljubav obilježena grijehom – čak ako se i trudimo i želimo, i onda nam prijeti opasnost od zaraze ljubavi vlastitim egoizmom ili njezino iskrivljavanje zaboravljenom, potisnutom prošlošću. Nijedan čovjek nije Bog. Svaki je grešnik i stoga ne možemo od čovjeka očekivati ono što jedino od Boga možemo dobiti!
Kada nešto silno želimo, privremeno to čuvamo u sebi, a možda to čak uopće nismo u stanju prihvatiti?
Isus je, kako mi se čini, usadio u toj ženi toliko snažnu želju, da je mogla postati posuda zadobivene milosti. Kada nešto silno želimo, privremeno to čuvamo u sebi, a možda to čak uopće nismo u stanju prihvatiti? Isusova prividna ravnodušnost, izbjegavanje te žene, ignoriranje njezine potrebe, dovelo je dotle da je snažno postala svjesna kako je silno važno svratiti na sebe pozornost.
Morala je postati svjesna da se ne smije pomiriti s odbijanjem i sa životom bez suočavanja s osnovnim konfliktom: neprihvaćanjem same sebe. Neki ljudi, jer ih se stalno ignorira, dolaze do zaključka da ništa ne zaslužuju, da su nevažni, da ne trebaju biti primijećeni, da ih se ne treba slušati, pohvaliti, voljeti.
Neki ljudi, jer ih se stalno ignorira, dolaze do zaključka da ništa ne zaslužuju, da su nevažni, da ne trebaju biti primijećeni, da ih se ne treba slušati, pohvaliti, voljeti
Odbijaju sreću i bilo kakvo zadovoljstvo, a prije svega smatraju da se Bog prema njima jednako tako odnosi kao što su se prema njima odnosili njihovi roditelji. Istovremeno, ne pristaju na to i rastrgani su između ljutnje i mržnje prema sebi. To je vrlo bolesno stanje – nedostatak afirmacije života i nedostatak priznanja osnovnih ljudskih prava samom sebi. To nije ni skromnost ni poniznost, već skriveni bunt i mržnja prema sebi. Postoji loša poniznost – odnosno, poniženje, a ne umanjenje; samosažaljenje, a ne prihvaćanje svoje slabosti.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.