Već od rane mladosti osjećao je iskrenu pobožnost prema raspetome Kristu, koju je duboko proživljavao. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj izgrađivao svoj značaj. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje je siromašno tijelo podvrgavao oštrim pokorama. Noću je bdio, bičevao se, a danju molio i postio.
Kad je Venecija 1715. godine, potaknuta od Klementa XI., opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao »i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turaka«. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci – najvjerojatnije 20. veljače 1716. – »potaknut nadahnućem odozgor, što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40-satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag«. Čini se da je od toga časa pomalo naslućivao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvijetljen svjetlom odozgor.
Nadnaravna viđenja i čuda
Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja, priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja pa ga je osobno, 22. studenoga 1720., odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je malo-pomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi, koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je počeo po raznim mjestima revno i uspješno propovijedati. Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon, 11. lipnja 1741., mogao položiti zavjete, uzevši ime Pavao od Križa. U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine, uvijek bio biran za generalnog poglavara. Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštovali kao istinskog oca i učitelja.
Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega
Sveti Pavao je imao brojne mistične darove uključujući dar proroštva, bilokaciju, natprirodne mirise, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek je dočekivan od gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili barem dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje. Bog je bio s njime kamo god je pošao i na njegove su propovijedi dolazili gotovo svi lokalni stanovnici, a čak i oni iz susjednih gradova. Svojim je riječima znao rasplakati i tvrdokorne vojnike i razbojnike. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega na svim njegovim putevima kao da je želio reći: „Ovo je moj ljubljeni sluga – slušajte ga!“ (Misticizam u Katoličkoj crkvi)
Mnogo je čitao i razmatrao Sveto pismo, zatim djela sv. Franje Saleškoga, sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i Taulera. U Tauleru je našao duhovnoga pisca koji mu je po duhu bio najsrodniji. U njegovim je spisima nalazio najbolje opisano ono što je sam doživljavao. Čitao je rado i djela svetih Otaca te povijest Crkve, razne teološke i asketsko-mističke rasprave i osobito marno živote svetaca. Dakako da ga je sve to veoma obogatilo pa nije čudo da iz njega govori čovjek koji je pun Duha Božjega, načitan te izobražen.
Otac Zoffoli smatra da je sv. Pavao od Križa, unatoč neizbježivim slabostima i ograničenostima svakog smrtnika, jedna od najpotpunijih ličnosti u kršćanskoj hagiografiji. On je u sebi uz Božju milost ostvario ideal potpunog čovjeka. Da barem nešto okusimo iz njegove bogate duhovne trpeze, navest ćemo izvadak iz jednoga njegova pisma u kojem snažno naglašava propovijedanje Krista raspetoga:
„Odlično je i nadasve sveto razmišljati o Gospodinovoj muci i uvijek o njoj razmatrati jer se tim putem dopire do svetog sjedinjenja s Bogom. U toj najsvetijoj školi učimo pravi nauk. Tu su ga izučili svi sveci. Kad pak križ našeg blagog Isusa u vašem srcu pruži dublje korijenje, tad ćete pjevati: ‘Trpjeti i ne umrijeti’ odnosno: ‘Ili trpjeti ili umrijeti’; još bolje: ‘Niti trpjeti niti umrijeti, već savršeno obraćenje Božjoj volji’.“
Odlično je i nadasve sveto razmišljati o Gospodinovoj muci i uvijek o njoj razmatrati jer se tim putem dopire do svetog sjedinjenja s Bogom“
„Budite stoga ustrajni u vršenju svih kreposti, posebice u nasljedovanju blagog Isusa koji trpi, jer je to vrhunac čiste ljubavi. Tako radite da bude svima poznato kako vi nosite ne samo iznutra već i naizvan lik raspetog Krista koji je primjer svake blagosti i smjernosti. Tko je, naime, iznutra sjedinjen sa Sinom Božjim, također izvana nosi njegov lik kad trajno ostvaruje herojsku krepost, posebice kreposno strpljenje koje se ne tuži ni potajno ni javno. Sakrijte se dakle u raspetoga Isusa i drugo ne želite osim u svemu sve obratiti u njegovu volju.
Postavši tako istinski ljubitelji Raspetoga, uvijek ćete slaviti blagdan križa u nutarnjem hramu, šutke podnoseći i ne oslanjajući se ni na jedno stvorenje. Budući da blagdane valja slaviti u radosti, oni koji ljube Raspetoga tiho podnoseći, slavit će blagdan križa veselim i vedrim licem, da bi za ljude bilo skrovito i jedino najvišem Dobru poznato. Za taj je blagdan gozba uvijek svečana: za hranu služi, po primjeru naše raspete ljubavi, božanska volja.”
Družba pasionista
Družba pasionista broji danas više od dvije tisuće muških i ženskih članova, koji djeluju u 59 zemalja na pet kontinenata. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usađenim križem i natpis „Muka Isusa Krista”. Pasionisti u svojem djelovanju imaju dva primarna cilja – misionarski rad i kontemplativni život.
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
